Da ljudi u gomili gube svoje individualne značajke, i da mnoštvo prožima jedinstveni duh, prvi je primijetio francuski liječnik, antropolog i sociolog Gustave Le Bon, još 1895. Taj duh izaziva ushit – zbog kojega ljudi i hrle u mase – ali Le Bonu se nije svidio. Zaključio je da su mase podložne vođama, lakovjerne, pretjerane, jednostrane, netolerantne, autoritarne, nerazumne, vole parole i iluzije. Ma koliko pojedinci bili izvan mase inteligentni, masa sama po sebi nikada nije takva – zbog toga je spremna na odlučne i radikalne postupke. ‘Problem čovječanstva je u tome što su pametni ljudi puni sumnji, dok su glupi samouvjereni’ – taj citat kruži internetom i pripisan je Charlesu Bukowskom, ali zapravo pripada španjolskom misliocu Joseu Ortegi y Gassetu. Masa nikad ne sumnja.

Ortega y Gasset je 1927. nazvao 20. stoljeće dobom u kojem vladaju mase. ‘Tko nije kao svi ostali’, kaže on, ‘tko ne misli kao svi ostali, izlaže se opasnosti da bude uklonjen’. Njegovo je mišljenje o masama porazno: masa je uvijek agresivna, a njen je prirodan način izražavanja linč – što se lijepo vidi zadnjih godina u Daešu, gdje ljudi u crnim kukuljicama nemilosrdno mrcvare zarobljenike i uništavaju povijesne spomenike.

Što sve može masa?

Gibanje masa dobro smo zapamtili iz 80-ih i 90-ih – od događanja naroda, do raznih pokolja – i znamo za što su mase sposobne. U zadnje su se vrijeme srećom zadržavale na sportskim događajima, koncertima, ponekom političkom mitingu i dočeku generala iz Haaga. Moć i zloćudnost, međutim, otkrivaju u virtualnom svijetu. Mase su se, u velikim ritualima žalovanja, okupljale na Facebooku u povodu masakra u Parizu i Bruxellesu, kada su ljudi na svoje avatare preslikavali francuske i belgijske zastave, simbolično se svrstavajući na jednu zaraćenu stranu. Slično je bilo i za vrijeme obaju referenduma, kada su ljudi spremno na sebe stavljali oznake ZA i PROTIV – mase su uvijek isključive i ne mogu vidjeti onih pedeset nijansi sive između crnoga i bijeloga. Mase se u zadnje vrijeme očituju u javnim peticijama koje kruže internetom, a čija je svrha samo to da se vidi tko se mobilizirao s nama, a tko protiv nas. Uostalom, najviši i najrazorniji oblik masejest vojska, koja je čovjeku mase toliko privlačna da se i dan-danas ljudi upisuju u mrtve divizijeiz Drugog svjetskog rata.

Jedna od temeljnih osobina mase, kako piše nobelovac Elias Canetti u knjizi ‘Masa i moć’, jest da se naglo okuplja i brzo raspada. To se vidjelo i ovog tjedna – u srijedu u 17.30 još su portali zabrinuto javljali da je Trg prazan i da će skup možda propasti, da bi se potom golemi prostor ispunio za samo deset minuta. Do 19.30 Trg je bio opet pust. To se isto svojstvo mase vidi na internetu. Gdje su god neki sporni članci, vrlo se brzo okupi gomila komentatora, uglavnom s jezivim opaskama, i potom izgubi interes za tu temu i krene hrpimice vrijeđati nekoga drugoga. Ne uvažavajući brzinu raspada mase, bilo je portala koji su još danima objavljivali slike krcatog Trga – besmisleno, jer masu se ne može zadržati.
‘Masovni mediji’ doista su mediji za masu. U organiziranju prošlotjednog skupa odigrali su veliku ulogu. Naslovnice tabloida patetično su apelirale za kulturu i obrazovanje, a ti istitabloidi već godinama nisu objavili nijedan prikaz knjige, ako su ikad i imali kulturnu rubriku. ‘Obrazovanje je naša budućnost’, bila je prva vijest danima, dok druga govori o tome tko plače u kući Big Brothera, treća o prometnoj nesreći, a četvrtao Severininoj stražnjici– jer to čovjeka mase doista i zanima. Ali da je na tome stalo! Portali objavljuju i prave potjernice za javnim ljudima – najgore za sada stoje Željka Markić i Ladislav Ilčić, a Boris Jokić odmah slijedi. Mediji nude linč masi – jer masa to jedino želi. Jedan je ugledni politički komentator prošli tjedan svoje političke neistomišljenike nazvao ‘odvratnima’ – samo čovjek mase može nešto tako reći.

Može li Hrvatska bolje, ili joj ostaje hod za život?

Tko želi može se tješiti da nije bilo nasilja, ali nitko ne može reći da skupovi ne žele baš ništa rušiti. ‘Hod za život’ – održan desetak dana prije, također s respektabilnim brojem sudionika – želio je srušiti liberalan i hedonistički sustav, u kojem obitelj i majčinstvo uživaju daleko manji prestiž od karijere i novca. ’Hrvatska može bolje’ želi srušiti klasični sustav obrazovanja gdje se biflaju nekorisne stvari kako bi đaci izašli iz škole bez korisnih znanja. A ti su skupovi čak i kompatibilni jer, kako je na Facebooku napisao Krešimir Planinić, ne čini se razumnim protestirati za bolju budućnost djece, a istovremeno baš te djece nigdje nema.

No da bi se demontirao odnos jednog društva prema djeci, i utemeljio novi, treba mnogo više od skupa. Demograf Stjepan Šterc izračunao je da je zadnja generacija žena, koja je rađala troje djece u prosjeku, bila rođena 1910. Le Bon je prije skoro stoljeće i pol pisao o besmislenosti i nepraktičnosti klasičnog obrazovanja, u kojem se djecu iscrpljuje štrebanjem besmislenih podataka kako bi stekla beskorisna znanja. Kako preokrenuti trendove koji su već stoljetni? Za to treba vremena, napora i znanja – upravo ono u čemu gomila oskudijeva. Gomila može samo isključiti ono što ne razumije, a to je uglavnom sve.

U medijskoj euforiji zazivaju se novi skupovi, kad već skup ‘Za bolju Hrvatsku’ nije srušio vladu. Nije to nikakva vlada, ali rušenje vlade na ulici igra je za dvoje – zar ne bi potom novu lijevu vladu mogle na ulici legitimno rušiti desne gomile? I gdje bismo onda bili?

Nema dobrog i lošeg mnoštva, nema demokratskih i fašističkih gomila, nema pametnih i glupih masa, nema demokratskog linča. To bi bilo dobro zapamtiti.