Ana Brakus, Ante Prša, Branka Petanjek, Daniel Martinović, Dora Bilandžić, Lejla Jerković, Lucija Sever, Luka Nimac, Maja Mrzaj, Mariana Cerovečki, Marin Berović, Mario Stojanović, Marijo Škrinjar, Marko Jurčić, Matea Popov, Nikola Zdunić, Paula Zore, Petra Ceraj, Petra Tomašić, Simona Skuzin, Zorica Vida, Zvonka Barbir.

Mogu pretpostaviti da se većina ljudi pita kakva su to imena i tko su uopće ti ljudi, pa prije nego što sve to objasnim, reći ću kako su to moji heroji i heroine za 2013. godinu. Riječ je o ljudima koji su ove godine sačinjavali Organizacijski odbor Povorke ponosa (OOPP), a koja je na kraju okupila između 10 i 15 tisuća ljudi na ulicama Zagreba. I ja sam bio jedan od njih naravno, ovaj puta namjerno u zadnjem dijelu ogromne kolone, jer sam se zasitio prvih redova u vremenu dok su se na Povorku ponosa bacali molotovljevi kokteli. Moram priznati da sam prošle godine umirao od dosade na Prajdu te s priličnom dozom cinizma gledao na one pedere i lezbijke koji su tek 2012. odlučili izdvojiti dva-tri sata jednog subotnjeg poslijepodneva u lipnju kako bi ispunili minimum odgovornosti u borbi za vlastitu ravnopravnost. No ovoga se puta vratio stari osjećaj ushita, koji poznaje većina onih koji su marširali u zagrebačkoj Povorci ponosa, pa mi je bilo i simpatično gledati sve one nabildane tetke kojima je ovo bilo skidanje prajdovskog junfa, kako čoporativno dolaze na Džamiju i oduševljeno hodaju u Povorci. Bolje ikad nego nikad!

Drago mi je bilo vidjeti i sve strejt podržavatelje, od onih poznatih do običnih ljudi, pa sam oduševljeno naletio i na kolegu koji je došao s partnericom i jednomjesečnim sinom na Povorku ponosa, hvaleći se da je R. najmlađi sudionik Prajda. Vjerojatno i jest tako, a roditelji su ga tu doveli baš zbog njegove budućnosti, jer ako mali R. odraste u strejt muškarca, žele da bude otvorena srca i uma, a ako se pak ispostavi da je R. gej, ne žele da se zbog toga osjeća manje vrijednim ili da se stidi zbog svoje homoseksualnosti. U svakom slučaju, R. će imati priliku pričati svojim unucima kako je bio dio spektakularne zagrebačke Povorke ponosa ljeta Gospodnjeg 2013., čega se definitivno vrijedi sjećati.

Ovih je dana Organizacijski odbor Povorke ponosa objavio već tradicionalnu javnu zahvalu upućenu svim onima koji su na ovaj ili onaj način pomogli da se program Pride Weeka U Medici i Povorka u centru Zagreba dogode. Riječ je o impresivnom spisku ljudi, više od njih sto, što svjedoči koliko je Prajd u Zagrebu postao ukorijenjen i važan događaj, oko kojega se angažira veliki broj ljudi, svi manje-više volonterski. Zagrebačka Povorka ponosa je postala dio gradskog identiteta, što se nije dogodilo samo od sebe, nego se na tome predano radilo godinama, a time se Zagreb svrstao uz ostale metropole Europske unije. Mora se spomenuti kako je i ove godine Povorka ponosa održana s nažalost mizernim budžetom (neslužbeno doznajem kako je riječ o 60 tisuća kuna, no cijeli će troškovnik biti objavljen na stranicama Zagreb Pridea kao i svake godine dosad), a financijska je konstrukcija sklopljena samo zahvaljujući donacijama građana.

To pokazuje kako se sustavna transparentnost Zagreb Pridea itekako isplatila, jer riječ je o jedinom LGBT događaju u državi za koji zajednica donira novac, znajući da će biti potrošen na prave stvari, a ne na bilo čiji honorar. Pokazalo se da je vjerodostojnost neprocjenjiva, ali ne i nedostižna te je u osnovi potrebno malo kako bi vam ljudi vjerovali: misliti, govoriti i raditi isto, biti financijski transparentan i ostvarivati rezultate. O maćehinskom odnosu Grada Zagreba prema Povorci ponosa ovaj put neću pisati, dovoljno je reći samo da se gradonačelnik Milan Bandić ne ponaša značajno drugačije od svojeg beogradskog kolege Dragana Đilasa kada je u pitanju ova tema. Neka mu je na čast.

Bilo kako bilo, Povorke ponosa i tisuća ljudi na zagrebačkih ulicama u lipnju ne bi bilo da se nekad u veljači nije okupila skupina ljudi koji su sačinjavali Organizacijski odbor te koji su izdvojili svoje vrijeme, ideje i energiju da naprave Prajd. Bili su suočeni s homofobnom kampanjom Opus Dei - inicijative U ime obitelji, ne baš optimalnim uvjetima rada, nedostatkom sredstava i vlastitim neiskustvom u aktivizmu (od iskusnijih su u OOPP-u bili Marko Jurčić i Matea Popov, koja ovu Povorku ponosa slobodno može upisati u svoj dosad najveći aktivistički uspjeh, iako drugih ne manjka), no ništa od toga ih nije zaustavilo u zadatku kojega su se prihvatili.

To se zove aktivizam par excellence – vjerovati u ono što činiš, nikad ne odustati ili otkazati te povesti sa sobom mnoge druge, uvjeriti ih da se pridružuju nečemu što je važno i ima smisla. U pitanju su većinom mladi ljudi, od kojih neki studiraju, a neki rade, neki su pak i nezaposleni (da, u Hrvatskoj su i LGBT osobe pogođene krizom!). Iskazali su zavidan nivo građanske svijesti i odgovornosti pokazavši da se za društvene promjene treba angažirati i na njima raditi te mogu služiti za primjer svim građanima Hrvatske koji trpljenje nepravde uzimaju kao nepromjenjivo stanje stvari. Od OOPP-a bi zasigurno mogli nešto naučiti i sindikati, čije vođe dobivaju plaće u rangu saborskih zastupnika a većina im prosvjeda završava fijaskom, poput onog pokušaja za Praznik rada.

Najvažnije, članovi i članice OOPP-a su iza onoga što čine stali svojim imenom i prezimenom, time ističući da u anonimnosti nema vjerodostojnosti, a još manje hrabrosti.

Zanimljivo je i kako se iz homofobnih krugova često mogu čuti tvrdnje o tome da je gej aktivizam dirigiran izvana, kako su sve to agenti ove ili one službe, kako se tu radi o bjelosvjetskoj zavjeri masona, što jedino razotkriva stanje uma takvih ljudi, kojima je nepojmljivo da se građani Hrvatske sami angažiraju oko tema koje su im važne. A istina u vezi OOPP-a je baš suprotna tome, jer njega sačinjava budućnost ovog društva, najbolje od Hrvatske, odnosno mladi građanke i građani koji misle vlastitom glavom, sposobni su raditi zajedno u ostvarivanju ciljeva, ne kriju se iza bilo kakvih lažnih inicijativa koje umnožavaju u beskraj, niti su ekspozitora moćnih i iz državnog proračuna izdašno financiranih ustanova, i to zahvaljujući međudržavnim ugovorima čija je ustavnost po mnogima itekako upitna. U OOPP-u su zapravo obični ljudi, nečija djeca, braća i sestre, bez ikakve moćne pozadine, a svakako nisu nečije lutke na koncu. U osnovi, to i jest ono što plaši najviše domaće homofobe i sve one teoretičare zavjera – građani koji nisu ovce, pa ne mogu ni postati njihovo stado, bez obzira na crkvenu ili bilo kakvu propagandu.

Zato još jednom pogledajte imena s početka teksta i zapamtite ih. U njima je bolja budućnost hrvatskog društva. Ako sretnete nekoga od njih, ne oklijevajte im se zahvaliti što se bore za tolerantniju, pravedniju, otvoreniju i ljepšu Hrvatsku. Jer ne čine oni to samo za sebe, nego za sve nas, uključujući i one koji ih trenutačno najviše demoniziraju i omalovažavaju.

Poruka OOPP-a ove je godine glasila 'Ovo je zemlja za sve nas'. U društvu koje se dijeli po nacionalnoj pripadnosti pa se neki Hrvati smatraju boljima od ostalih građana Republike Hrvatske, u kojem se mrze Dalmatinci i Zagrepčani, u kojem se idealnom ženom smatra stroj za kuhanje i proizvodnju djece, u kojem se oni koji se smatraju Europljanima ismijavaju na račun onih koje zove Balkancima (i obratno), u društvu u kojem postoji toliko podjela, netrpeljivosti i agresivnosti, Organizacijski odbor Povorke ponosa je jedini uvjerljivo poručio da Hrvatska treba biti država sviju i za sve pokazavši da se nada i optimizam pronalaze u sebi, a ne isporučuju od bilo koje strukture moći. Za mene je to najbolje od Hrvatske; zato ih duboko poštujem i zato im se ovim putem zahvaljujem.