Kako započeti, kojim riječima? Kako od njih krenuti prema nekoj efektnoj frazi, ili čak parafrazi, kojom će se naglasiti važnost teksta? Hm, jedna takva fraza nije dovoljna, trebaju mi barem dvije, dovraga, a onda i još nekoliko rečenica prema smislu i vrhuncu cijelog javnog istupa, do same srži i biti, do, kako bih rekao, zapravo jedine posluke koju želim porati?

Misli tako naš Marko, misli, što bi sve trebalo namljeti prije no što pred zdrugom afričkošljivnih crnokošuljaša, postrojenih podno splitskoga sveučilišnoga kampusa, zavikne ono zbog čega su se jedino svi tu okupili, baš kao svake godine, baš na rođendan Vesne Parun. Ne može reći 'Zamračivao sam poreze i bio jedan od vodećih dužnika Republici Hrvatskoj, za dom!!!', ne može ni 'Pustite i vi ovakve brkove, znate zašto, za dom!', glupo bi bilo da kaže 'Ko ovo more platit, za dom!', još gluplje 'Nisam ja fašist, za dom!', a 'Pileći rasjek na vikend-akciji po 29,99, za dom!' totalno je bezveze. Nešto, međutim, ipak valja kazati prije tih dviju riječi, pa se naš Marko, sunce naše obrazovano, prisjetio osnovne škole, ono kad su ga korbačem kroza selo boljševici tjerali u pionire i omladince.

A onda ga je krenula karta. Posegnuo je za onom Titovom (zapravo je Mačekova, iz pjesme 'Seljaci Hrvati', napisane 1933. u ćeliji beogradske Glavnjače, a objavljene tri godine kasnije u knjizi, hm, 'Vođa govori'): 'Tuđe nećemo, svoje ne damo'. Ali kako naš Marko ni u ludilu dužničkog ropstva ne bi smogao snage za točno citirati satrapa Broza - a i reful juga čak je ćuhnuo ne bi li ga na to naveo, pazite, ne bure ili tramuntane, nego baš tog titošoroševskog juga! - Marko je lijepo pozdravio okupljeno ucrnjeno mnoštvance riječima 'Tuđe ne damo, svoje... ne damo'. I nitko od nazočnih nije iskoračio da mu rekne: 'Čekaj malo, Markane, pa nije se nami Rafael vitez Boban kontra Tite i Titinih borija da bi mu ga ti sad ovod citira, alo!', ne. Svi junaci mukom zamukoše i sluhom oglušiše, nitko riječ da bi prozborio. Normalno, ionako ga nisu slušali, niti je on to od njih očekivao, jer svi su skupa došli amo samo radi Markanova zaključnog eksplozea.

Baš zato ga nisu slušali, nit je on od njih očekivao da slušaju, ni koju minutu ranije, kad je - napomenuvši kako su suze branitelja veće od majčinskih, razumije se brko u te stvari - naglasio da su pripadnici HOS-a ginuli 'za krst časni i slobodu zlatnu'.

E jebiga sad Markane... Kud baš 'za krst časni i slobodu zlatnu', đavli te ne brijali takvog?!? Je, znan, to je stih iz zagubljenog i nikad pronađenog libreta prve hrvatske, one, kako se reče, baletne kantate, đava je nosa, i nju i onu glagoljicu, ali jes ti ikad iša na ono guglo pa upisa to šta govoriš? Pa da vidiš šta tamo izliza, bokte tvoj, i tebe i tvoga krsta časnog!

Ne, naravno da nitko iz postrojenog zdruga nije u razgaženim crnim cipelama ni za milimetar iskoračio, pa se pobunio protiv toga što njihov Marko (i to ne iz glavuše, nega s kartušine, pročitato!) citira možda najpoznatiji slogan velikosrpske - od četničke, pa našire, u svim smjerovima! - rodne ideologije. Pa nisu oni došli ovamo slušati ga dok bali koještarije, nego samo kad na kraju Markan podvikne ono naše, znate na što mislim, odgovoriti još glasnije 'Spremni!', pa tako još dvaput, pa onda na janjčića. Radi toga su oni došli tute, a ne zato što su, đava ga odnija, čitali školsku lektiru pa još iz nje nešto i zapamtili. Recimo, ono iz Mažuranićeve 'Smrti Smail-age Čengića', gdje taj bradati izdajnik svekolikoga hrvatstva Crnogorcima, pravoslavcima, kao borbenu zakletvu na obali Morače u usta stavlja baš to 'za krst časni i slobodu zlatnu'.

Zanimljiv je to niz: najprije Hrvat, jedan od najvažnijih u povijesti, spjevom slavi Crnogorce, zatim jedan stih iz tog spjeva srpski ultranacionalisti (proguglajte vi, kad već naš Marko ne zna) više od cijelog stoljeća koriste kao svoje ultimativno geslo, a na kraju ga jedan, je li, Ultrahrvat, dok mu jugo mrsi papire, citira na opijelu za pale vojnike, pred skupinicom otužnih likova koji bi rado bili ustaše, ali da im ne uđe.

Naš je Marko, da ne duljimo, na obljetnicu osnivanja izdajničke i zločinačke NDH postrojio svoje crne junačine, pa im (pogrešno, doduše) citirao i Titov slogan i velikosrpski poklič, a sve samo zato da bi na kraju tog suicidalnog blebetanja (eh, kad bi blebetanje bilo suicidalno, ne bi nas na ovom planetu bilo više od parstomilijuna...) mogao podviknuti 'Za dom!', pa da mu oni, naglo razbuđeni, odvrate 'Spremni!'. I tako tri puta. Šešeljeve prijetnje da je naš Marko citirao, ili triput da je rekao 'niko ne sme da bije ovaj narod', ma sve da je od riječi do riječi ponovio i Tuđmanov stav o HOS-u ili glasno pročitao cijelu Istanbulsku konvenciju - ničega tu ne bi problematičnog bilo za ekipicu koja se okupila jedino zato da može, skupa s Markom, na 10. travnja malo nekažnjeno uzvikivati sramotni kvislinški pozdrav.

Sve drugo je potpuno irelevantno. Nema tu nikakvog pijeteta prema palim suborcima, oni su ovdje samo izlika za klicanje zločinu, infantilno kršenje općeprihvaćenih normi ponašanja i vrijeđanje svakoga čovjeka željnog spokojne slobode. Da nije tako, ne bi postrojenoj bratiji njezin Marko mogao tek tako citirati i Tita i četnike.