Na svijetu nema mnogo ekonomski vitalnih gradova. Većina uspješnih gradova prvenstveno su takvi zbog toga jer je količina protoka i akumulacije kapitala dovoljna da podrži nove inicijative. New York, Berlin ili London zapravo su na rubu održivosti jer već decenijama stagniraju ili grčevito pokušavaju pokrenuti novi razvojni ciklus. Ekonomska stagnacija i siromaštvo zapravo je prirodno stanje. Ne mora se učiniti ništa posebno da bismo postali ekonomski neuspješni. Ako neki grad želi osiromašiti, treba se samo uljuljkati u vlastiti odraz i ne činiti ništa. Tako je zapravo započeo raspad starog Rima. Najprije su plemići i trgovci prestali ulagati u nove proizvode i novu umjetnost. Potom su obrtnici počeli proizvoditi robu sumnjive kvalitete, a umjetnici pastiš minulih stilova. Rim nisu razorili barbari, nego se najprije urušio sam zbog nedostatka vlastite inovacije.

Zagreb nije grad koji propada, ali definitivno već duže vrijeme ekonomski stagnira. Problem današnje situacije nije toliko ekonomska kriza. Nije Zagreb u ekonomskoj krizi samo jer je postao kolateralna žrtva državnog i svjetskog financijskog sloma, već najprije zbog toga što već četvrt stoljeća nije uspio proizvesti relevantnu količinu roba i usluga koje bi se mogle izvoziti na regionalno ili svjetsko tržište. Umjesto toga, Zagreb gotovo isključivo uvozi i živi na administrativnim i političkim steroidima nacionalnog centraliteta. Pucale su zbog toga i glave prošlog tjedna na 'purgeraju' u Ćirilometodskoj. U zgradi skupštinari čereče gradski budžet, a ispred zgrade zajapureni taksisti negoduju protiv odluke da se podijele koncesije tvrtkama izvan Zagreba i pojača konkurencija. I pritom prijete: 'Pokazat ćemo mi vama tko su purgeri!'

Tko su danas uopće purgeri? Jesu li to samo rođeni Zagrepčani? Ili je to velika, heterogena svjetina od milijun stanovnika koja nastanjuje prostor nešto manji od 650 četvornih kilometara? U urbano-ekomskim terminima taj broj je mnogo veći jer su tzv. 'ekonomski Zagrepčani' oni koji u grad svakodnevno migriraju, rade i obavljaju razičite transakcije. Prema urbanim sociolozima i politolozima, to je samo mali broj onih koji proizvode prostor grada svojim društvenim praksama i sudjeluju u javnom životu. Oni čine Zagreb najurbanijim dijelom naše zemlje prenošenjem svojih urbano-kulturnih obrazaca. Krivo poimanje veličine Zagreba, kako one teritorijalne i populacijske, tako i one simboličke, važan je razlog mnogih krivih predožbi građana o svome gradu i krivih razvojnih projekcija. Na određeni način, to je i nevidljivi razlog njegove rastrošnosti i ekomske stagnacije.

Zagrepčani se vole ponositi snagom i veličinom svoga grada, premda je svima jasno da je Zagreb velik uglavnom iz razloga zbog kojeg su velike sve metropole nerazvijenih ekonomija. U nerazvijenim zemljama redovito postoji jedan primarni centar koji je barem tri puta veći od ostalih gradova te usisava većinu socijalnog i ekonomskog kapitala iz ostatka zemlje. Bez svih onih koji dolaze u grad raditi, liječiti se i suditi, školovati se i prosvjedovati na Markovu trgu, Zagreb ne bi bio tako velik. Taksisti koji se opiru vanjskoj konkurenciji sindrom su provincijalnog i ksenofobnog Zagreba, koji se opire istini o svojoj vlastitoj veličini. Ako bi se Zagrepčani konačno odlučili žele li živjeti u velikom ili malom gradu, trebali bi se odlučiti hoće li i dalje igrati samo na nacionalno tržište ili će se okrenuti regionalnom i svjetskom i pritom riskirati nametanje visokih standarda i oštru konkurenciju.

Možda bi tada i sveučilišni kampus na Borongaju imao više smisla. Kada u Zagreb ponovo počnu dolaziti studenti iz regije, oni koji razumiju jezik i dijele kulturno nasljeđe, možda će nam i trebati veliki kampus koji će dugoročno značiti i naseljavanje obrazovanih mladih ljudi (a da to pritom neće značiti odljev mozgova iz Splita ili Osijeka). Za sada je bolje pametno raspodjeliti postojeće resurse i održati prožetost grada i sveučilišta. Uostalom, heterogenost gradskih funkcija nužna je za psihološko okruženje koje kreativci trebaju, a gradu često jamči ekonomsku vitalnost. Kampus još dugo neće biti takvo okruženje. Ideju o velikom kampusu treba vidjeti samo kao dobru namjeru akademske elite koja je zaljubljena u vlastitu predodžbu o modernom univerzitetskom Zagrebu koji još uvijek ne postoji i koji će se teško financirati.

Slična zabuna ogleda se u pretjeranom gomilanju kulturnih institucija. Broj građana koji u gradu konzumiraju zahtjevnije žanrove kulture, u velikom je nesrazmjeru s brojem kulturnih institucija. Unatoč tome kulturnjaci, kako oni u institucijama tako i oni izvan njih, zdušno se zalažu za povećanje resursa u kulturi. Iako je svima jasno da se dijeljenjem i optimalnijim korištenjem postojećih može riješiti problem. Ponovo se radi o iluziji kulturnih elita jer je po broju novih kapitalnih objekata Zagreb prvi u regiji, ali je broj ljudi koje kultura zanima i dalje malen. Većinu kulturnih događanja posjećuju uvijek isti pripadnici kulturnih scena, a cijenu plaćaju svi stanovnici.

Po interesu građana za kulturu i društvenu razmjenu dobro se vidi prava veličina grada. Činjenica je da većina Zagrepčana zapravo brine o konzumaciji najosnovnijih urbanih standarda kao što su blizina vrtića i trgovačkog centra ili javnog prevoza. Jako je mali broj Zagrepčana koji imaju svoje mišljenje o važnim gradskim temama kao što je urbanistički plan, rampa u Varšavskoj ili sudbina maksimirskog stadiona. Upravo zato je Zagreb mali - jer je ukupan broj aktivnih i svjesnih stanovnika malen. Radi se tu i o svjetskim trendovima koji su povezani s opadanjem političke kulture, ali ipak ekonomski preokret ne može se ostvariti bez visoke razine građanskog sudjelovanja u društvenom planiranju.

I generalni urbanistički plan je uvelike promašio veličinu grada. To je onaj plan iz 2003. koji je omogućio doseljavanje novih stanovnika i pritom ih naviknuo na minimalne urbane standarde (čitaj: asfaltirana cesta, veliki trgovački centar na zagušenoj prometnici i baka koja čuva djecu). GUP je tada koncipiran na ispravnoj pretpostavci da treba dovršiti već formirane dijelove grada te detaljno planski razraditi prazna zemljišta namijenjena za izgradnju. Međutim, preciznim izračunom površina moguće izgradnje i njihovom usporedbom s brojem stanovnika, dolazi se do zaključka da je plan predimenzioniran. Kada se zbroje svi kapaciteti za stambenu i mješovitu izgradnju, dolazi se do brojke koja trostruko nadilazi broj današnjih Zagrepčana. Projekcija izrađivača plana da će se broj stanovnika utrostručiti ima i svoje ekonomsko naličje. Grad razvučen u veliku površinu točkastih projekata bez strategije, teško je kontrolirati kao koherentan sustav jer su troškovi infrastrukturnog opremanja preveliki za gradski budžet.

Zbog odnosa centralnog dijela Zagrebačkog Donjeg grada i ostatka gradskog teritorija, grad se danas doima poput bildera s malom glavom. Poznato vam je kamo Zagrepčani idu kad kažu 'idem do grada'. Obično se kaže da je grad velik onoliko koliko je ekonomski i kulturno vitalan njegov simbolički, administrativni i kulturni centar. Zagrebački Donji grad se populacijski smanjuje, trgovačke funkcije i kina odumiru, kulturu konzumira trećina populacije, noćni život je istrebljen, a velike funkcije poput sveučilišta najavljuju svoj odlazak. Moderni urbanizam pretpostavio je policentričnost kada je razmišljao o gradu 20. stoljeća. Ali to u Zagrebu nije nikad zaživjelo jer su stanovnici uvijek hrlili u stari centar zbog nedostatka funkcija u njihovim naseljima – Novi Zagreb je tek nedavno dobio prvo kino.

Uz sve prigovore 'velikoj spavaonici', kada se gradio novi grad na desnoj obali Save, Zagreb je bio doista nov. Porast stanovništva bio je takav da se tek potkraj 80-ih došlo do relativne ravnoteže između stambene ponude i potražnje. Uz sve nedostatke, Zagreb je tada bio najjači industrijski centar Balkana. Izdvajao je 22 posto svog dohotka i gradio tvornice po Kosovu i elektrane u Bosni, ali je unatoč tome uspio imati Velesajam, graditi 6000 stanova godišnje i imati Umjetnički bijenale.

Može li Zagreb ponovo postati nov? Da bi se to postiglo, potrebne su inovacije. Samo grad koji je sposoban ponovo izmisliti sam sebe, može pokrenuti novi ekonomski ciklus. Danas to više nije industrija, ali i novi proizvodi i usluge su nešto što se mora izmisliti. Kopiranje uvoznih usluga ima smisla jedino ako ćemo taj uvoz nadomijestiti vlastitom proizvodnjom. Ipak, prije ili kasnije treba početi izvoz vlastitih proizvoda. Za pravi preokret potrebna nam je cijela generacija marljivih, kreativnih i upornih ljudi koji će imati viziju grada i neće patiti od kompleksa veličine.