Jednom pradavno, u vrijeme dok je još bila kratkotrajna ministrica zaštite okoliša, Mirela Holy na nekoj je televiziji izjavila (citiram prema sjećanju, neka mi nitko ne zamjeri poneku pogrešnu riječ) otprilike: "Dok god nam otkup boca bude supstitut za mjere ozbiljne socijalne politike, problem zbrinjavanja otpada nećemo riješiti". Cijelo je desetljeće prošlo od te njezine tvrdnje i, koliko se može vidjeti, žena je bila apsolutno u pravu: jednako kao u vrijeme njenoga polugodišnjeg ministrovanja, i danas pred širom razjapljenim kontejnerima zastaju brojni ljudi u iznošenoj nemarkiranoj odjeći sa šarolikom paletom pomagala (grane drveća, istrošene štake, ribički i skijaški štapovi…) da bi malo prokopali po smeću i, daj bože sreće, našli barem jednu bocu ili limenku koju će poslije prodati za pola kune. Ili još i manje, jer odmah se, još i prije spomenute eks-ministričine izjave, pojavila otpadna štakorska mini-mafija sitnog zuba: likovi koji autom dođu do sirotog skupljača, pokupe sve te vreće i torbe u gepek, pa tek nakon što odvezu i preprodaju prikupljeno, dođu (uglavnom) i isplate (uglavnom) nešto između 25 i 35 lipa po otkupljenoj boci nesretniku ili nesretnici. Ništa se otad promijenilo nije, osim cijene goriva, pa se zacijelo smanjila i isplata skupljačima…

A gradske ulice, jesu li nam postale čišće? Jesu, ali samo od boca i limenki. A broj socijalnih slučajeva, je li nam se smanjio? Jest, ali vjerojatno se poprilično poklapa sa stopom mortaliteta… Oh, pardon, umalo mi je promaklo, promijenilo se još nešto: ušli smo u EU, svašta smo živo iznapotpisivali, često i preko volje ili ni ne gledajući, pa tako i one odredbe koje se tiču plaćanja penala za nedovoljno razvrstavanje otpada. Evo, sad ćemo, tek što nismo, krenuli su se opravdavati većinski izborni miljenici, ali – karta kanta, plati pa se rugaj... Da je ista vlast kojim slučajem ostala na konju u dva najveća hrvatska grada (meni ujedno i najvažnija), vjerojatno bi se rugala i nadalje plaćala europenale tuđim novcem, nema frke, kuća časti! Došlo je, međutim, do tektonskih promjena u načinima upravljanja Zagrebom i Splitom, s vremena na vrijeme ukaže se poneki simptom nasumičnog i brzopletog nabadanja po metodi pokušaja i pogrešaka, ali u cjelini, nakon ovo pola godine, ipak nije teško raspoznati sasvim novi način poimanja općeg dobra i zajedničke koristi.

Višedesetljetno življenje u zapuštenim gradovima zapuštene zemlje zapuštenih ljudi stvorilo je duboke brazde u obrascima ponašanja jedinki u zajednici, a među najdubljima je (govorim samo o lokalnim sredinama, ne o cijeloj državi, jer njoj bi, rekao bih, pod hitno trebao asistent u nastavi, i to iz svakog pojedinačnog predmeta) tretiranje vlastitog smeća u cijelom spektru, od tjelesnih izlučevina – vlastitih i ljubimačkih - do kućanskih uređaja, namještaja i inoga krupnog otpada.

Gledam sad i pratim ovo što se pokreće u Zagrebu i kako se na tu inicijativu reagira (jer i dalje sam, premda Splićanin, poprilično vezan uz svoj rodni grad, ako ničim drugim onda naslijeđenim roditeljskim stančićem za koji s juga uredno plaćam sve režije) i rado bih se uključio u to dobrodošlo javno savjetovanje, a nemam kako nego ovako, najjavnije, evo, samo s dvije sugestije, probrane iz naramka svih kojima raspolažem. Ponajprije, naravno, pridružujem se svima koji zahtijevaju i vrećice manjeg volumena od predloženih 20 litara. Tu dvadesetlitarku zapravo je i pogrešno zvati vrećicom, to je vreća i pol, a dok u stanu dočekate da se do vrha napuni miješanim komunalnim otpadom (jer sve drugo, dakako, savjesno odvajate) dovinut će se, bogme, i do titule odvratne smrdljive vrećetine… Vrećice od pet i deset litara zato mi se čine neusporedivo razumnijom i korisnijom varijantom, korisnijom ne samo za živce građana nego i za gradski proračun. Kako?

Pa eto, jednostavno: ako bi 20-litarske vreće koštale četiri kune, onda onima od pet litara cijena ne bi bila kunu, nego kunu i deset lipa, a onim desetlitrenima dvije kune i petnaest. Lipa po lipa – palača, pitajte velike trgovačke lance, njihovi su si vlasnici samo tom metodom osigurali dovoljno imetka za još 1,99 života! Ako su meni bila dovoljna dva dana da to domislim, siguran sam da bi se Bandić – da je na Tomaševićevu mjestu – takvog trika dosjetio dok kažeš „senf“!

Neke osobito veće potrošnje repromaterijala ne bi bilo, jer 20-litarskih vrećica proizvodilo bi se manje, a one od 40 litara (?!) nudile bi se po 50 kuna samo u ograničenim količinama, i to u ekskluzivnim dućanima s brendiranim artiklima. Zvale bi se "vrećice s porukom", a na njima bi pisalo: "Ima se, može se!", "Nije beg cicija", "Vazda gazda" i svašta još tome slično.

Druga sugestija koju bih rado izložio tiče se kontrole poštivanja propisa i posljedičnoga kažnjavanja prekršitelja. Vidim, međutim, da već sad i meni ponestaje redaka i vama koncentracije, pa ću taj prijedlog i niz popratnih zabilješki radije sačuvati za neku pričicu, ili čak komični igrokaz, pod radnim naslovom "Balkonski špijun".