'Ma nema šanse, prijatelju. Politika ti je zapravo lova…', bio je odgovor mladog konobara za šankom odličnog bara 'W Oparach Absurdu' (U izmaglici apsurdnosti) na pitanje koliko je stvarna prijetnja poljskih političara da ova velika i važna europska država napusti Europsku uniju. 'Ničega od ovoga ne bi bilo bez europskog novca…', nastavio je pružajući tetoviranom rukom pivo te dodao: 'Zbog toga smo sada ekonomski skoro kao vi u prekrasnoj Hrvatskoj.'

Na našu žalost, pivo im je bolje od usporedbi.

Varšava, sa svoja dva milijuna stanovnika, istinska je metropola. Važan grad kojim se povijest okrutno poigrala u više navrata. Samo u Drugom svjetskom ratu uništeno je 85 posto svih objekata u njemu. I dok bi mnogi odustali i krenuli graditi 'novi glavni grad', Poljaci su odlučili ne odustati od njima najvažnijeg mjesta na Visli.

Poslijeratna Varšava čudnovata je mješavina obnove dijela povijesnih građevina, izgradnje megalomanskih zdanja, od kojih se izdvaja Staljinova Palača kulture i znanosti i dominira središtem grada, te socijalističke gradnje stambenih naselja u kojima je kvaliteta stanovanja bila puno niža od one na ovim prostorima. Sve je to praćeno pravokutnom mrežom ulica i širokim bulevarima koji podsjećaju na moskovske. Na papiru sve to ne čini se posebno privlačnim. Izravniji i oni neskloni putovanjima reći će: 'U usporedbi sa Zagrebom, Varšava je ružna.' Dok je do 1990. to možda i bilo tako, 30 godina kasnije radi se o dva europska grada u potpunosti različitih razvojnih krivulja.

Danas Varšava funkcionira po gotovo svim parametrima najmodernijih svjetskih gradova. Javni prijevoz je redovit, brz i učinkovit. Metro vozi svake tri minute, kartu i u starijim tramvajima možete kupiti karticom na digitalnim automatima. Biciklističke i pješačke staze jasno su obilježene. Automobilski promet ne prate velike gužve. Grad je iznimno čist, a mogućnost razvrstavanja otpada prisutna je na većini mjesta. Digitalna infrastruktura ulazi u različite pore gradskih usluga. Gotovo sve zgrade imaju uređena pročelja u skladu s energetskim standardima. Grad se i dalje gradi i renovira kao da je u njemu, a ne u Zagrebu, nedavno bio potres.

Vizija razvoja moderne metropole najbolje se vidi baš u Varšavskoj Pragi i Zabkowskoj ulici, u kojima se toči to najbolje pivo. Do prije deset godina radilo se o dijelu grada koji se izbjegavao i kojim su dominirale propale tvornice. Napušteni industrijski kompleksi revitalizirani su prenamjenom u prostore za nove digitalne i kreativne industrije. Danas ta četvrt poprima drukčiji ritam, pri čemu razvoj nije neodrživ i isključivo u korist financijskih interesa i kapitala. Širom grada daju se prostori umjetnicima i onima čije aktivnosti služe zajednici. Sve to čini moderni grad 21. stoljeća. Većinu toga omogućila je Europska unija, a sve to nedostaje Zagrebu.

Politika jest novac i do njega je lakše doći kroz europski savez, ali ona je ujedno vizija razvoja jednoga grada i jedne zemlje. Velika ideja o tome što želiš vezano uz određeni prostor danas i u budućnosti. Politika je i snaga, izdržljivost i organiziranost da realiziraš te ideje. Zagrebačka i hrvatska politika to nažalost nemaju. U listopadu 2021. naš se glavni grad može posramiti pred poljskim. U svim sitnim, djetinjastim i trivijalnim sukobima promaklo nam je da ozbiljno zaostajemo za mnogima, pa i za onima prema kojima se često odnosimo neutemeljeno nadmeno: 'Čuj Poljaci…!'

Opijeni samoljubljem, lutamo izmaglicama naše apsurdnosti, sve dok vrlo skoro ne čujemo: 'Čuj Hrvati…!'