Slušajući naše političare, čini se da je gotovo nemoguće da se 'politika, komunikacija i preuzimanje odgovornosti za vlastite (ne)aktivnosti' nađu u istoj rečenici. I to pozitivnoj. Rijetko se dogodi da netko od političara izgovori da preuzima odgovornost za neki propust. Ako se to i dogodi, onda je to uglavnom zbog medija i zato što ne žele biti teret vlastitoj stranci. Uvijek je netko drugi kriv.

Možda je baš Gordan Jandroković u ožujku 2019. najbolje opisao tu osobinu naše političke komunikacije citirajući stih Vojka V. kao repliku na novinarsko pitanje o slučaju ministrice Žalac. Vjerojatno se htio samo 'inovativno' našaliti, ali zapravo je opisao 'stanje stvari'. Jer teza o 'drugima kao krivcima' postaje polako naš dominantan 'okamenjeni' narativ, ista priča koju stalno ponavljaju. Kad god nema argumenata, pronađe se netko tko je kriv. Važno je ovdje i reći da nisu nikako svi političari takvi i da se ne svode sve rasprave samo na nadmetanje, ali čini se da je taj trend u porastu...

E sad, što o našim političarima misle oni koji ih ne razumiju, ništa ne znaju o njima. Je li moguće 'pročitati' njihove temeljne namjere ili, općenito, koje su prve asocijacije kada ih čuju i vide (a ne razumiju). Svaki put kada imam priliku predavati na nekom inozemnom fakultetu, testiram to. Zadnji put prije tjedan dana na sveučilištu Lampung u Bandar Lampungu u Indoneziji. U okviru predavanja o komuniciranju i političkom brendiranju studentima sam prikazala videoisječke s izjavama i dijelovima intervjua predsjedničkih kandidata. Konkretno, zanimao me njihov dojam o Kolindi Grabar Kitarović, Zoranu Milanoviću, Miroslavu Škori i Mislavu Kolakušiću.

Zašto dojam? Istraživanja su pokazala da je dojam stranca često jednak dojmu građanina koji mjeri političare prema principu 'kakav god da je, moj je'. Takav građanin ne promišlja kritički sadržaj 'svojih'. A možda se i ne usudi, tko zna. Znamo svi kako nam društvo velikim dijelom funkcionira. I tako imamo pasivnu publiku i političare koji komuniciraju na viđen način jer mogu tako.

Milanović karizmatičan, ali nepredvidljiv

No evo kratko o rezultatima ovog indonezijskog istraživanja (ovo je samo osvrt, bez navođenja postotaka). Prvo o Grabar Kitarović i Milanoviću. Ponovno jednak broj studenata misli da su oboje desni političari (isti dojam su imali i studenti u Francuskoj). Pritom, 'desno' ovdje nema veze sa sadržajem (jer ih ne razumiju, ne znaju tko su). Radi se o dojmu temeljem govora tijela i govorne izvedbe. Također, i Grabar Kitarović i Milanović ostavljaju dojam populista. Milanovića su pritom procijenili kao nepredvidljivog, Grabar Kitarović kao predvidljivu.

Studenti koji ne razumiju naš jezik stekli su dojam da je Zoran Milanović karakterno snažna osoba, čak i autoritarna. Ostavlja dojam osobe kojoj se može vjerovati, pritom im je i karizmatičan. Ali nepredvidljiv.

Za Grabar Kitarović smatraju da je umjerena osoba, spremna na suradnju, te da nije dominantno autoritarna. Dobro kontrolira svoje reakcije i način komunikacije. Smatraju i da je simpatična ljudima, odnosno da se posebno trudi svidjeti drugima i ostvariti suradnju. Kako se naveliko u medijima govori da bi se njih dvoje moglo naći u drugom krugu, ako je suditi po dojmu studenata iz Indonezije, na izborima bi Grabar Kitarović imala bolje rezultate jer je 'predvidljivija', pa je utoliko jasnije što se može očekivati od nje.

Škoro kao 'izbor naroda'

No svaka priča ima i zaplet, pa je možda rasplet ove 'wanna be predsjednik' priče još uvijek nepredvidljiv. Naime, važno je i kakav dojam ostavljaju Mislav Kolakušić i Miroslav Škoro (tada još nije bilo službeno da će u predsjedničku utrku i Dalija Orešković, Vlaho Orepić...). Za obojicu su studenti rekli da su populisti. I da je teško odrediti jesu li lijevo ili desno, posebno kod Miroslava Škore. Kod Kolakušića ih malo više ipak misli da je desno.

Ponavljam, studenti ne razumiju jezik i ne znaju ništa o njima. Kolakušić općenito ostavlja dojam autoritarne i snažne osobe, s naglašenom ambicijom. Naglasili su da je to zbog držanja i jer se trudi dominirati u razgovoru. Miroslav Škoro im se svidio jer ostavlja dojam umjerene osobe, spremne na suradnju. Čak misle da je zbog toga simpatičan narodu te da ostavlja dojam kompetentne i iskrene osobe. I vjerovali ili ne, njih petero opisalo ga je kao people's choice (izbor naroda).

Nakon istraživanja otkrila sam im da su ocjenjivali predsjedničke kandidate, a da je Škoro poznati pjevač. Da ne ispadne da Hrvatska ne slijedi trenutne političko-estradne trendove. Ponavljam, radi se o mišljenju onih koji ih ne razumiju i ne znaju ništa o njima. Koliko je ono slično mišljenju glasača, najbolje pokazuju rezultati izbora. Činjenica je da velik dio javnosti niti sluša niti kritički promišlja izjave političara. Ne znam može li se to promijeniti, ali ako publika i dalje bude ovako pasivna, sumnjam. Kako god, na kraju će biti 'sami pali, sami se ubili'. Osim ako stvarno ne počnemo slušati što tko govori, zanemarimo 'što je naš' i usudimo se tražiti više. Naime, u politici bi izgovorena riječ ipak trebala imati snažniji učinak na rezultate glasanja. U konačnici, nema života koji barem malo ne dotakne politika.