Lijepo je vidjeti da se Vlada Jadranke Kosor energično latila rješavanja nekog problema, no žalosno je kad to Vlada čini sa zakašnjenjem od najmanje tri godine, nakon što je njezinim građanima već nastala

nenadoknadiva šteta, i baš na dan kad je svima u svijetu postalo očito da će se problem početi rješavati sam od sebe, pod pritiskom tržišnih silnica, bez da se hrvatska Vlada na njega ljuti.

Naravno, riječ je o kreditima za stanove, automobile i možda još ponešto koje su hrvatski građani u hrvatskim bankama podizali prihvaćajući obvezu da ih otplaćuju u protuvrijednosti švicarskog franka. No hrvatski građani nisu Švicarci pa se već na samom početku nije smjelo ni dogoditi da hrvatske banke odobravaju zaduživanje u švicarskim francima građanima koji nemaju i prihode u švicarcima ili vezane za tu valutu.

To nije stvar zabrane radi zabrane, nego stvar makroprudencijalne regulative, narodskim rječnikom rečeno, discipliniranja tržišta i zaštite potrošača iz razborite predostrožnosti. Upravo je to uloga vlasti, izvršne i monetarne, da regulira tržište, da razvija i uvodi tržišne institucije (pravila igre, a ne birokratske ustanove) primjerene lokalnim okolnostima, a ne da zovu pred sebe direktore banaka i onda im se povišenim tonom obraćaju prekoravajući ih zbog nečega što su zapravo sami trebali učiniti - a nisu.

U svom nedavnom priopćenju Hrvatska narodna banka jasno kaže kako je bila 'svjesna rizika zaduživanja (u švicarcima, op. a.)', ali osim što je na njega javno upozoravala, nije ništa učinila za ublažavanje tog rizika. Mogla je, naprimjer, bankama za kredite u švicarcima uvesti obveznu rezervu koja bi i njih i dužnike ohladila od ulaženja u taj rizik; mogla je sugerirati i pomoći bankama da na financijskim tržištima nađu dužnicima grupni hedžing za franak prema euru. Naravno, sve bi to koštalo, ali o tome se i radi: svi su se dali obmanuti sirenskim zovom niskih kamata, pa tek sada vide kako i niska kamata ima svoju skrivenu visoku cijenu.

Sada se premijerka Kosor, ministrica financija Martina Dalić i ostali ministri mogu na direktore banaka ljutiti koliko hoće i prijetiti im čime god hoće, ali ih ne mogu natjerati da snose gubitke a da im te gubitke ne nadoknade. Tečajne su razlike nastale i nitko ne može dekretom ili dizanjem dreke učiniti da samo tako nestanu. Netko ih mora snositi, no pitanje je da li to baš moraju biti banke: za banke je barem dobro poznato da ne rade svojim novcem, nego novcem štediša i deponenata. A još je manje sigurno da bi lakomislenost švicarskih dužnika trebali platiti ostali građani.

Srećom, rekosmo, problem se počeo rješavati tamo gdje je i nastao, na globalnom tržištu novca. Jedan Big Mac u McDonald'su u Švicarskoj sada stoji 8,06 američkih dolara po aktualnom tečaju, a u Sjedinjenim Državama prosječno 4,07 dolara. Prema tom 'Big Mac indeksu', dakle, švicarac je prema američkom dolaru precijenjen za nevjerojatnih 98 posto. Jasno je da to ne može potrajati ni uza sav zvjezdani status švicarskog franka kao investicijskog utočišta u krizi, uza svu švicarsku malu nezaposlenost, fiskalnu solidnost i zanemariv inozemni dug.

Ukratko, Vlada u pogledu švicaraca sada više nažalost ne može stvarno učiniti ništa što ne bi mogli učiniti i dužnici, sami ili u dogovoru s bankama, osim pobrinuti se da se priča s kreditima u švicarcima sutra-preksutra ne ponovi i s kreditima u eurima, ali ovaj put s dvaput većom magnitudom i s njezinim eksplicitnim jamstvom za svu deviznu štednju građana lakomisleno izloženu tečajnom riziku.