Zapravo, nemam ništa protiv Oscara, volio bih da neki naš autor ponovno osvoji tu nagradu, no ipak bih htio izreći svoje manjinsko mišljenje o toj temi. Naime, popis dobitnika te nagrade često proučim samo zato što mi je lakše formirati mišljenje o godišnjoj berbi, nego svaki put iznova objašnjavati da mi je do Oscara stalo tek malo više nego do nogometa. Bilo je, dakako, među dobitnicima i filmskih majstorija poput Minnellijevog Amerikanca u Parizu, Schlesingerovog Ponoćnog kauboja ili Eastwoodovih Nepomirljivih, a relativno nedavno su oba glavna natjecatelja za Oscare bili pravi klasici. 'Nije zemlja za starce (No Country for Old Men)' ekscentrične braće Coen i 'Bit će krvi (There Will Be Blood)' Paula Thomasa Andersona. Filmskom snagom, bogatstvom odnosa prema povijesti, umjetnosti, politici, moralu, zakonu i psihologiji, ta su mi dva filma zatvorila usta i širom otvorila oči. Čak sam se bio zapitao – zar je prošlo vrijeme Forresta Gumpa, Titanica i Schindlerove liste? Ukratko – nije.

Uostalom, ni u zlatno doba Hollywooda Oscari nisu bili ništa bolji, a ovogodišnji konkurenti 'Argo' Bena Afflecka, 'Zero Dark Thirty' Kathyrn Bigelow i 'Lincoln' industrijskog čarobnjaka Spielberga, jasno pokazuju koliko ta nagrada vrijedi. 'Oslobođeni Django' je, k tome, tipični Tarantinov film, sa svim vrlinama i s viškom uobičajenih mana, Hanekeova 'Ljubav' tek je oscarovski eksces, premda rado priznajem da je Ang Leejev 'Pijev život' neobično dobra obrada banalne teme (kod velikih redatelja kvaliteta scenarija i predloška, izgleda, nisu presudne). I filmovi Afflecka, Bigelow i Spielberga, okićeni nebrojenim priznanjima, imaju, dakako, vrlina. U 'Argu' je to zabavan prikaz lažnog stvaranja filma iz naslova, u djelu 'najvojničkije' američke redateljice pohvalio bih neke prikaze 'specijalnih operacija', a u Lincolnu dio scena s vođom radikala Stevensom (Tommy Lee Jones), poneke emocionalne naglaske (scena u kojoj Lincolnov sin vidi odrezane udove), kao i prizore s protuhama koje kupuju oporbene demokrate. Ali zašto, zašto, zašto toj divnoj Sally Field netko ne pronađe boljih uloga? Srce me boli gledati je kao Mary Todd Lincoln, baš kao što mi je bilo žao vidjeti je u Zemeckisovom 'Forrestu Gumpu', no pitanje je koliko uopće uloga u SAD-u ima za takve glumice... Dakako, stvari nisu jednostavne: 'Ralje' ukazuju na to da se Spielberg mogao razviti u suvremenog Howarda Hawksa, no on se opredijelio za pravac Johna Forda, koji mu, očito, slabo leži. I drugi su redatelji napustili svoje talente, čega je Novozelanđanin Peter Jackson prilično bolan primjer. Pobogu, glavna je mana tih silnih 'Prstenova' (kao i redateljeva 'King Konga') nedostatak mašte, a baš je Jackson nekoć bio jedan od najmaštovitijih mladih autora!

Kada je o Lincolnu riječ, osobno bih radije gledao film o radikalu Stevensu koji se lomi oko kompromisa s Lincolnom, predstavnikom financijske elite Sjevera ili, recimo, dramu o državnom tajniku (David Strathairn) koji od svoga ljubljenog predsjednika guta i poniženja. A najdraži bi mi, zapravo, bio film o trojci koja podmićuju zastupnike Demokratske stranke da glasaju protiv ropstva. Te tri inteligentne hulje prevodi gospodin Bilbo, u zabavnoj izvedbi Jamesa Spadera, a prezime Bilbo navelo me da malo maštam i o Jacksonovom filmskom ciklusu. Tolkienovi obožavatelji digli bi pučku bunu, ali ne bi li bilo zanimljivo da Jackson Bilba Bagginsa i ostale Hobite nije koncipirao kao djecu, već kao zanimljive čudake? Ovako ispada da zapravo i nema velike razlike između dramica kao što su 'Lincoln', 'Zero Dark Thirty' i 'Argo' te spektakala kao što su 'Avatar', 'Gospodari prstenova', 'Hobit' i svi 'Spidermani'. Sve je to jedan te isti film, bez obzira na to jesu li u njemu dramu površinski okitili akcijom ili su spektakl podjednako površinski okitili dramom.

A što reći o nasilnom temeljenju fikcije u povijesti i o imitiranju izgleda stvarnih ljudi? Ne kažem da bi Lincolna trebao tumačiti Danny DeVito, ali bih, radije nego Daniela Day-Lewisa, u toj ulozi vidio nekog od glumaca protraćenih u Spielbergovim epizodama, poput potpredsjednika Konfederacije (Jackie Earle Haley), generala Granta (Jared Harris) ili neodlučnog zastupnika Yeamana (Michael Stuhlbarg). Potonjeg se glumca sigurno sjećate kao 'Običnog čovjeka' Larryja Gopnika u remek-djelu braće Coen... Dakle, to je bila drama! Doduše, bilo je to puno više od drame; bila je čak nominirana za Oscara, ali te je godine pobijedila ratna dramica 'Narednik James' Kathryn Bigelow. Lijepo je što su ove godine nominirali Hanekeovu 'Ljubav' i prošle godine izglasali pseudonijemi francuski film 'Umjetnik', ali sve je to marginalno u priči o Oscarima. Današnji američki igrani film odlikuje tek ponešto napuhana dojučerašnja poetika američke televizije (koja se, pak, u međuvremenu neočekivano uozbiljila).

Ne morate mi, dakako, vjerovati (a pogotovo se ne morate slagati sa mnom), ali ako volite ozbiljne, dramski promišljene filmove, nećete pogriješiti ako uz glavne oskarovske kandidate pogledate i dramu 'Master' Paula Thomasa Andersona – uostalom, barem su njeni sjajni glumci Philip Seymour Hoffman, Joaquin Phoenix i Amy Adams nominirani za Oscara. A kad mi je već dopuštano davati preporuke, preporučio bih dopunu oscarovskog jelovnika 'Faustom' jedinstvenog Aleksandra Sokurova – takvi se filmovi uistinu ne viđaju svakog dana na našem tržištu.