Hrvatska je ove nedjelje slavila ulazak u Europu, a negdje sa terase zagrebačkog nebodera, ipak se mogao osjetiti i miris nekih davnih političkih odmazda. Zbog toga na europske proslave konačnog europskog pristupa nije bila pozvana ni Ljerka Mintas Hodak, prva ministrica za eurointegracije, pa čak ni Kolinda Grabar Kitarović, koja je kao ministrica vanjskih poslova odradila i nekoliko bitnih poslova, a sada se popela na sam vrh tvrde NATO hijerarhije. Ali i na tom vrhu ona maše s neke druge strane, a vladajuća se gomila uvijek ponosno grije samo u zadahu vlastitog znoja. Ivan Jakovčić, Račanov euroministar, navodno je bio previše bolestan za Zagreb, ali još uvijek dovoljno zdrav da već slijedećeg dana u Istri najavi novi savez malih hrvatskih stranaka. Obično se kaže da svaka revolucija jede vlastitu djecu, ali odrasle Vlade u takvim prigodama ipak vrlo pomno paze kako ne bi zaboravile sjećanja bar na najveće uspjehe svojih prethodnika. Hrvatska je jedva postala punoljetnom, ali je ono što je postala, ipak postala zaslugama brojnih, a prečesto i vrlo različitih, političkih generacija.

Kompleks lažne veličine

Zbog toga se i oni koji se baš u ničemu nisu slagali s Franjom Tuđmanom, a od samog početka znali i neke vrlo ružne stvari o Ivi Sanaderu, nisu mogli složiti što su njihova imena primitivno preskočena u svim saborskim dokumentima i službenim javnim istupima. Tuđman je otišao u nepovrat, a Sanader je u Remetincu, ali bez Sanadera ne bi bilo ni HDZ-a koji se ipak priklonio Europi, a bez Tuđmana niti dogme da je Hrvatska oduvijek bila Europa. I mjesto koje su odredili za kardinala Bozanića protokolarno nije bilo mnogo istaknutije od mjesta koje je dobila neka usputna savjetnica s Pantovčaka, a kada su organizatori ovog skupa hvalili ovaj osrednji odaziv europskih vodećih dužnosnika, kao najveći hrvatski međunarodni skup, ipak nisu govorili istinu, budući da je Račan na zagrebačkom Summitu 2000. godine okupio sve šefove EU država, a Picula u Dubrovniku 2011. na sastanku OSCE-a okupio predstavnike čak iz 49 zemalja. Za male zemlje je pogubno kada podlegnu kompleksu lažne veličine, a za male vlade je najgore kada misle da se poštivanje prethodnika pretvara u vlastito poniženje.

A to ne smije ovisiti o osobnom političkom stavu. U ovih tridesetak godina koliko na razne načine pratim i sudjelujem u hrvatskoj vanjskoj politici, bezbroj puta sam napisao kako i Tuđman i Ljerka Mintas Hodak zagovaraju europske ciljeve s čvrsto stisnutom figom u džepu, kako neki ministri kao Šeparović žele premazati vlastitu prošlost tonama gnjecavog domoljublja, kako Ministarstvo vanjskih poslova pola vremena provodi u mukotrpnim pokušajima kako bi obrisalo tuđe proliveno mlijeko ili vratilo u tubu prerano istisnutu pastu. U tim je burnim godinama bilo vrlo mnogo mjesta za preispitivanje državne dvoličnosti (odnos prema BiH), skakanja u vlastita usta (topovski dnevnici i ZERP), preskakanje najvažnijih tema (granična pitanja) ili beskonačnih ratova sa onim nerazumnim uzaludnicima koji su i u CEFTI vidjeli tek obnovu Jugoslavije, a na sve strane tvrdili kako će Hrvatska još desetljećima morati čekati Srbiju, ukoliko ikada želi biti članom Europske unije. I samoubilački spriječili da se Hrvatska odmah priključi višegradskoj grupi (Mađarska, Poljska, Češka, Slovačka) ukoliko se želi ugurati u EU po srednjoeuropskim, a ne po zapadnobalkanskim tračnicama, a od samog početka lagali da je UNPROFOR došao razoružati Srbe, a Haag – kojeg je predlagao Tuđman – nikada neće suditi hrvatskim zločinima na hrvatskom tlu.

Višak hrabrosti na krivim mjestima

I u Hrvatskoj – a u tome ona nije iznimka - vanjska je politika oduvijek bila talac unutrašnjopoličkih nadmetanja, pogotovo kada je bila riječ o nekim osobito uspaljenim domoljubnim ili ideološkim temama. Niti je CEFTA bila pokušaj obnove Jugoslavije, niti su napori da se vratimo na ogromno rusko tržište bili znak da smo okrenuli leđa Washingtonu. Sa Hrvatima se u Bosni i Hercegovini nije smjelo postupati samo kao s političkim utegom ili dobro podmazanom glasačkom mašinom, a već zbog vlastite savjesti nije trebalo tako nemilosrdno otpisati Palestinu, a u zemlji gospodarske oskudice, bez ikakvih (javnih) nadoknada zaboraviti milijune eura čim su zapucale prve 'ustaničke puške' u Libiji i Siriji. I zbog toga je od onih mladih na Jelačićevom trgu koji su shvatili da ova zemlja i neke vrlo tradicionalne stvari ipak može pretvoriti u moderan audovizualni spektakl, do onih hiljada na Thompsonovom koncertu na Poljudu koji još uvijek misle da su Hrvati ljudi koji u jednoj ruci drže kuburu, a u drugoj bukaru, pa sve do novovjekih kaptolskih komesara koji tvrde da ovom okovanom zemljom tek sada vladaju 'jugokomunisti' boljševičkog mentaliteta, Hrvatska je ostala pocijepana, poderana, umorna i malaksala zemlja. Na tom grubom platnu tek treba pokrpati rupe, a tek onda pokušati ukrasiti europskim finim tkanjem. To nipošto nije jugokomunizam, ali još uvijek ostaje Balkan.

U svemu tome, Milanović je ovih dana očevidno želio pokazati malo mekše općeljudsko srce i mnogo tvrdokornije rodoljublje (on više ne zagovara samo drastičnu štednju, a nipošto ne pristaje na dodatnu federalizaciju EU), ali se ipak čini da taj dodatni višak hrabrosti dokazuje na krivim mjestima (Bruxelles i Sabor), a inače vodi vrlo tvrdu, isključivu, samovoljnu i samoobrambenu partiokratsku politiku zbog koje Zagreb sve češće uspoređuju sa Sofijom. Tako se već u trećini mandata ove Vlade ponavljaju neke pogubne navike, pa je i ova Hrvatska, ovaj europski pristupni praznik silom prilika pretvorila u regionalni domjenak. Pravi su moćnici ostali sa strane, a neki čak ponovili i neke davno poznate pouke (reforme ne smiju stati, korupcija se ne smije prešućivati, a Hrvatska na Zapadnom Balkanu mora postati, ostati i dokazati se kao regionalni uzor). Već sada na dnu liste blagostanja, a za godinu ili dvije, možda i na prosjačkom štapu, kao da smo na početku, a ne na kraju tog mučnog europskog puta. A protiv ovakvih optužbi biti će se teško braniti ukoliko i Ustav postane žrtvom politikantskih premeta, a donose zakoni koji su – kako kažu u Bruxellesu – izravno usmjereni protiv europske pravne stečevine. Dok nismo 'bili Europa', hvalili smo se da smo bili 'Europa prije Europe', a sada 'kada smo postali Europa', ne možemo biti 'Europa protiv Europe'.