Radimir Čačić razgovarao je u Moskvi u znaku vrlo pomiješanih osjećaja. Obećao je sve što može obećati u ime konačnog razmaha hrvatsko-ruske gospodarske suradnje, a ipak se – bez vlastite krivnje – barem djelomično morao osjećati i neugodno, i posramljeno i nesigurno zbog svega što se na pogrešan način zbivalo u ovih dvadesetak godina samozatajnih, a pretežito mučnih, hrvatsko-ruskih odnosa. Veliki dugo pamte, a Rusi teško opraštaju. Na jednoj strani otputovao je kao nezaustavljivi optimist koji otvara sva dostupna vrata, a na drugoj kao pokajnik iz zemlje koja je u odnosima s Moskvom iznevjerila mnoga od najvažnijih obećanja. I dok je Tonino Picula na čelu promatračke misije OESS-a u ulozi zapadnog promatrača učinio sve kako bi ovu nedavnu Putinovu predsjedničku pobjedu što mrzovoljnije osporio kao nasilno, podmuklo i nepošteno nametanje, Čačić je otputovao u Moskvu u ulozi onog presudnog člana Vlade koji će učiniti baš sve što može za hrvatski gospodarski oporavak, bez obzira na domaće kritike i očekivani izostanak euroatlantskog aplauza.

Kada je u Koreji već i američki Barack Obama zamolio Dmitrija Medvedeva da barem malo omekša Putina u njegovim kritikama 'ratobornog' Washingtona, sve dok ponovno ne pobijedi na predsjedničkim izborima, a Njemačka već izgradila Sjeverni tok za rusku naftu, dok su Srbija, Mađarska, BiH (Republika Srpska) i Slovenija već potpisale izgradnju Južnog toka, konačno se našao i jedan hrvatski ministar, koji se neće samo paradno sastajati s Rusima (Jadranka Kosor je razgovarala s Putinom tri puta, a nije ispunila nijedno obećanje), već pokušati privući ruski novac, osnažiti hrvatsku energetsku budućnost i ponovno otvoriti tržište koje je u vremenima propale Jugoslavije pedeset posto svega što su Rusi uvozili iz te bivše države – uvozili iz 'socijalističke Hrvatske'. Nema dvojbe da se Zapadu nije svidjela još jedna Putinova 'iznuđena' pobjeda, baš kao ni činjenica da Rusija ponovno raste po vrlo visokim stopama od 4,3 posto, a nezaposlenost ostaje ograničena na samo 6,6 posto u zemlji koja površinom obuhvaća čak 14 vremenskih zona. Dok drugi otvoreno brane svoje najvažnije interese, samo bi Rusi svoja najveća bogatstva (nafta i plin) trebali proglasiti općim nasljeđem čovječanstva. I ruski je kapitalizam - samo kapitalizam.

Pa ipak, ni Čačićevom proruskom optimizmu ne treba vjerovati bez ostatka, baš kao što je malo tko vjerovao i gromoglasnim najavama Jadranke Kosor. Hrvatski su premijeri i ministri – bez obzira na vremena, stranke i programe – u pravilu skloni razbacivanju preuranjenih, pretjeranih i neutemeljenih obećanja, pa tako i priča kako je Čačić već prodao Petrokemiju po hitnom i neopozivom postupku, još uvijek ostaje samo – preuranjena, neutemeljena i pretjerana priča. Nema dvojbe da bi Petrokemija odlično odgovarala mnogim ruskim planovima, ali i oni znaju – ili pogotovo oni – da u Hrvatskoj ništa nije ni brzo, ni sigurno, ni jednostavno. Baš kao i u slučaju brodogradilišta, ili Rivijere Brijuni, inozemni ulagači ipak ne hrle u Hrvatsku pod svaku cijenu kako bi odmah pokupovali sve što se još može kupiti. Ova Vlada prekratko vlada da bi vratila izgubljeno ulagačko povjerenje, a mnoga dosadašnja iskustva govore da je svako poslovanje s Hrvatskom vrlo neizvjesna avantura, u kojoj birokratska samovolja, pohlepa, nesustavno zakonodavstvo, lokalna kratkovidnost i neodlučni Zagreb, čak i neke od onih najboljih mogućih poslova, pretvaraju u nemoguća obećanja.

184908,184655,184472,179876

A to su već davno naučili Rusi. Čak i oni koji su već kupili ono što su kupili prečesto odustaju od dodatnog razvoja i ulaganja budući da nikako ne mogu rasplesti dodatne dvojbe oko pravih vlasnika (Haludovo) ili zaštite prirode u neposrednoj blizini nacionalnih parkova (Mljet). I dok su neke druge velesile već izgradile ogromne diplomatske tvrđave u sigurnom zaleđu Zagreba, Rusima se desetljećima ne pomože u potrazi za komadom zemlje na kojemu bi i oni izgradili svoje veleposlanstvo, dok hrvatski diplomati u Moskvi još uvijek ne plaćaju zakupninu. U Hrvatskoj se postojano širi strah od 'ruskog mafijaškog kapitala', dok osobito omiljeni Amerikanci, samo daju savjet za savjetom, a još uvijek ništa ne ulažu u Hrvatsku. Ili bježe iz nje, baš kao i Rusi.

Bilo iz ideoloških, bilo iz geostrateških, bilo iz gospodarskih, povijesnih ili psiholoških razloga, hrvatski će se mediji složno ujediniti u pohvalama bunta koji je u osporavanju Putina na moskovske ulice doveo oko 0,2 posto gradskog stanovništva. Tako se ovi prosvjedi, koji su skinuli pozlatu s Putinovog Kremlja, već opisuju kao neizbježni početak opće pobune nezadovoljne srednje klase, kao da neoliberalni kapitalizam u velikom broju zapadnih zemalja, već i daleko prije, nije podjednako uspješno, od New Yorka do Zagreba, ovu opjevanu srednju klasu doveo do predvorja općeg siromaštva. Zapad nije uspio uljuditi Ukrajinu, a niti osigurati Gruziju, dok su sve ideje o 'preskakanju Rusije' i 'zaobilaženju Ukrajine' u izgradnji novih energetskih tijekova, još uvijek ostale samo mrtvo slovo na papiru (Paneuropski naftovod, Nabucco, Azerbejdžan), pa se tek sada počinje priznavati da bi naftovod Družba Adria ipak bio mnogo sigurniji za hrvatski okoliš od brojnih tankera s potpuno nesigurnim jednostrukim dnom, koji hrvatskom stranom Jadrana nesmetano plove za Trst.

O svemu tome i hrvatska politika treba voditi računa, bez obzira na sve moguće kritike, zebnje, strahove i predrasude. Prvi hrvatski predsjednik sa zahvalnošću je primio visoko sovjetsko odlikovanje (Orden Žukova) kao istaknuti antifašistički borac, Gorbačov je odbio Kadijevićeve molbe da podupre jugoslavenski vojni državni udar, dok razumni analitičari i u samoj Srbiji ne mogu shvatiti zbog čega je Putin najomiljeniji inozemni političar, a Rusija uživa glas najboljeg prijatelja, kada su Rusi vrlo jeftino kupili većinu srpskih energetskih potencijala, a Moskva uvijek glasovala za sve rezolucije Vijeća sigurnosti koje su podupirale nepovredivost i cjelovitost hrvatskog suvereniteta. I mnogi i na Zapadu i na Istoku znaju da se s Rusijom isplati trgovati, bez obzira na dugoročne političke saveze, a tu bi istinu konačno trebala naučiti i Hrvatska, koja je u međunarodnim odnosima – dijelom slučajno, a djelom prisilno – ostala ona 'prazna rupa' između BiH, Srbije, Mađarske i Slovenije, koju rusko gospodarstvo nikada nije uspjelo barem djelomično popuniti u svom južnoeuropskom i srednjoeuropskom pohodu.

Tako je i Rusija zaobilazila Hrvatsku u nizu propalih dogovora, kao bivša, a još uvijek realna velesila, koju je – kako tvrde mnogi zapadni geostratezi - ipak bolje usporiti, negoli ohrabriti u nekim vrlo osjetljivim – a osobito energetskim – razvojnim planovima. I zbog toga se i danas Radimir Čačić može nadati tek djelomičnom uspjehu u svojoj politici otvorenih vrata, ne samo zbog toga što je – baš kao i svi drugi bivši ministri – podastro predugi spisak svih mogućih i nemogućih ideja (Plomin, Sisak, Petrokemija, Hrvatska poštanska banka, Družba Adria), koje su već i sada, dok još nema ni Putinovog goluba, ni ruskoga vrapca, u hrvatskoj javnosti izazvale velike gospodarske i političke rasprave. On mora dokazati da će ova vlada i prema Rusiji voditi potpuno drukčiju politiku, iako niti povratak povjerenja, a pogotovo isprika i kajanje, nikada i nigdje nisu bili potpuno besplatni. Za svaki obrat treba platiti i neku dodatnu cijenu, bilo da se radi o tihoj osveti onih koje smo nepravedno ostavili po strani, bilo o nezadovoljstvu svemoćnih i nedodirljivih saveznika, kojima je iz vlastitih razloga sjajno odgovarala politika hrvatskog preskakanja Rusije.