U reliktu prošlosti, otužno sivoj radnoj knjižici s grbom SFR Jugoslavije, reljefno otisnutim na naslovnici, piše da sam prvi put u životu u radni odnos stupio 13. prosinca 1982., s nepunih 20 godina. Tvornica tekstilnih strojeva i mjernih uređaja, Zagreb, pomoćni radnik u skladištu. Točno osam mjeseci i ni dana više radio sam u tom OUR-u, u dvije smjene i sa slobodnim vikendima, a onda se vratio na fakultet(e) i smjesta počeo honorarčiti za novine.

Prvo sljedeće zaposlenje nakon tog sporazumnog otkaza upisano mi je debelih sedam godina kasnije, u Slobodnoj Dalmaciji (godine između proveo sam u Večernjaku, kao najniža karika u hranidbenom lancu, na mizernim novinarskim honorarima koji će zacijelo stići, ali još se ne zna kad). U Slobodnoj sam proveo sljedeće četiri godine, pa dao otkaz, opet sporazumni, kad mi je dojadilo da mi Kutle isplaćuje jednu četvrtinu plaće u bonovima za njegovu samoposlugu koju je, za sve nas, otvorio u prizemlju redakcije.

Uslijedile su tri nove godine zrakopraznog prostora, honorarno sam radio i za Croatia Records, i za Goldsteinov 'Novi Liber' i časopis 'Erasmus', i za Feral Tribune, i za splitski Radio KL Eurodom, i za Radio Deutsche Welle, sve bez ijedne lipe uplaćene u mirovinski fond.

E onda sam, na sugestiju dragog prijatelja i kolege, registrirao samostalnu djelatnost i angažirao knjigovođu – skupog, ali najboljeg! – i nastavio djelovati kao, uvjetno rečeno, obrtnik. 'Uvjetno rečeno' zato što me Republika Hrvatska kao obrtnika tretira samo onda kad njoj to odgovara, a kad bi to i meni pasalo, e onda slijedi odgovor 'Ali vi niste obrt, vi ste samostalna djelatnost, to je drugo'…

I tako ja, eto, od ljeta 1997. samostalno uplaćujem, pored svih poreza i prireza, zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Kad se zbroji to i moji raniji stalni radni odnosi, otprilike 36 godina radim i otprilike 27 godina uplaćujem. Uzmemo li u obzir da mi je Republika Hrvatska ubirala dvostruko (i od mene samostalca i od Slobodne Dalmacije u vremenu kad sam joj ponovno bio redovni zaposlenik, između 2001. i 2008.) moglo bi se tome pridodati još sedam godina, dakle ukupno gotovo trideset i četiri, skoro pa točno onoliko koliko i radim. Otkako sam po sili zakona dio tih davanja dužan uplaćivati u 'drugi stup', u njega sam – po izvještaju za travanj – dosad uplatio 89 tisuća kuna, a fond ih je ulaganjima podebljao, kažu, na 153 tisuće. I to su jedine brojke koje su mi poznate, premda pojma nemam postoje li te kune uopće, ili su i one već potrošene na tuđe mirovine – bilo na one zaslužene poštenim grbačenjem, stvarnom bolešću, ili pak na one za nezasitne licemjere i pljačkaše svega u što se kunu.

Blage veze nemam kad ću, ovakav, steći uvjete za punu mirovinu, ni kolika će biti, niti me zanima. Najiskrenije, volio bih skončati u stilu mojeg starog, kojeg su (nakon višestrukog moždanog udara) našli na podu kraj rastvorene kutije s alatom. Rastvoreni laptop, blok s olovkom i ja po sredini - tako bi, da se mene pita, izgledao moj odlazak u mirovinu. Srećom, odabrao sam i zanat u kojem je nemoguće prestati raditi ako te zdravlje imalo služi.

I zato mi je, zapravo, skroz svejedno hoću li pravo na mirovinu od rada i preživljavanja steći za devet ili jedanaest godina. Svejedno mi je, pored navedenog, i stoga što živim u Hrvatskoj, državi gdje se ni za dvadeset godina, a kamoli za devet ili jedanaest, usmrđena riba mirovinskog sustava neće početi čistiti od glave. Ni tada se vječni sindikalni vođe (zar sumnjate da će ih zamijeniti itko drugi?) neće usuditi dirnuti u mirovine branitelja iz Domovinskog rata (a bit će takvih dotad barem milijun, prema aktualnim trendovima) nego će pod prozorima premijera Resslera gromko pozivati na pridruživanje njihovoj akciji '77 je, ljudi, stvarno previše' i smjerno prihvaćati kaptolski odbijanac molbe da se potpisi prikupljaju i pred crkvama.

I tada ću, ako poživim, s njihovim prosvjedima i vladinom višemilijunskom televizijskom kontrapropagandom imati veze koliko i danas – nimalo. Da sam zadnjih tjedana u Hrvatskoj (posljednjih me godina svibanj sam od sebe odvuče preko granice) sigurno bih potpisao peticiju za referendum, ali tek toliko da malo pripomognem zakomplicirati život licemjernoj vlasti, ni radi čega drugog. Da barem netko od njih dobije još jedan tik dok nam tumači kako je sve u redu i na stabilnoj uzlaznoj putanji.

Oprostite mi ovo malo sebičnosti i mizantropskog nehaja za to koliko će tko od vas u životu trebati raditi. Jer vi ste – i to u premoćnoj većini! - oni koji uredno na vlast biraju ekipe koje svaki problem kreću rješavati od sve novijih i sve konfuznijih posljedica, umjesto od sve starijih i sve očiglednijih uzroka. Ozbiljna, konkretna i korisna mirovinska reforma ne može se provesti ako se ne krene od prvog razreda osnovne škole, potom preko kompletnog obrazovnog sustava, zatim radnog prava, pa porezne i zdravstvene politike. Sve je to silno umreženo i međuovisno, shvatit ćete ako ste u stanju samo četvrt sata razmišljati o tome kako do pravedne i pravovremene mirovine. A ako niste sposobni petnaest minuta koncentrirano razmisliti o tome, onda imamo samo jednu dodirnu točku: radit ćemo, i vi i ja, do zadnjeg udisaja zraka. Uz, ipak, majušnu razliku – ja ću tako svojom željom i nakanom, a vi svojom bolećivom šutnjom i odlukom što napraviti na dan izbora.