Prije no što krenete dalje čitati, bacite oko na ovaj tekst, objavljen na ovom portalu prije nekoliko dana. Eto, meni za ljubav, pročitajte barem naslov.

Jeste?

I jeste li skužili kvaku?

Znam da se apsolutno amaterski petljam u sektor kolegice Ariane Vele, ali tješim se time da to petljanje nije neovlašteno, budući da je posrijedi (i) moj novac - ne onaj iz EU-fondova, nego onaj iz državnog proračuna. Elem: gospoda župani i gradonačelnici, objedinjeni u Hrvatsku zajednicu županija i Udruga gradova (koju je predstavljao njezin predsjednik) energično su u ponedjeljak od Vlade RH zatražili osnivanje državnoga garancijskog fonda iz kojeg bi se u Bruxelles uplaćivali penali zbog nenamjernih pogrešaka što se njihovim - županijskim i gradskim - stručnim službama omaknu pri ispunjavanju strogih obrazaca (i papirnatih i ponašajnih) za 'povlačenje' bespovratnog euro-novca. Štono bi rekli novinari novoga kova: 'no, krenimo redom'.

Utjelovljenje sna ekipe s početka 90-ih 

Županije su izmišljene, nacrtane i osnovane početkom devedesetih, u jeku rata, kako bi - uz iznimku Istre i, donekle, Međimurja - mimo svih historijskih, geomorfoloških, populacijskih, mentalitetnih i inih zdravorazumskih kriterija - osigurale izbornu dominaciju političke stranke Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Ivana Milasa, Vice Vukojevića, Šime Đodana, Branimira Glavaša, Tomislava Merčepa (okej, tada još i Mesića i Manolića, naravno), Đure Brodarca, Jure Radića, Vladimira Šeksa, Antuna Vrdoljaka, Dalibora Brozovića, Ante i Ivice Todorića, Miroslava Kutle, Josipa Gucića, Ljilje Vokić, Nevena Jurice, i uz njih još devedesetak tisuća članova Saveza komunista Jugoslavije koji su se dotad već skladno prestrojili u peterored.

Takav im je geostrateško-izborni inženjering omogućio da na ključna mjesta na vrijeme, još u ratu neizvjesna ishoda,  postave svoje ljude koji će potom, ako sve pođe po dobru, imenovati svoje podređene i rođene, koji će postavljati svoje ljude, koji će zapošljavati svoje podređene i rođene, da bi ti mogli šititi bazu pogodovanjem svojim ljudima koji će svoju djecu... Tako smo se, da skratim, našli tu gdje smo danas: u potpunom okruženju okupacijskih snaga koje smo, manjim  dijelom (nadam se!) i zbog simbolike početnoga slova, prozvali - uhljebima.

Za funkcioniranje prosječne županije u početku je bilo dovoljno dvadesetak ljudi, dva službena automobila i rezervirani parking za njih pred jednom zgradom. Vrlo se brzo, međutim, ukazala potreba za posebnim odjelima, stručnim službana, županijskim uredima - s vremenom sve uže specijaliziranima - agencijama, referentima, samostalnim referentima, vozačima, pročelnicima i načelnicima, zamjenicima pročelnika i načelnika, pomoćnicima pročelnika i načelnika,  tajnicama za svakog od njih, vozačima sve brojnijih i sve skupljih službenih automobila...

Ostvaren je tako izvorni san one ekipe s početka devedesetih: nastala je kasta glasača sa sviješću o egzistencijalnoj nužnosti izlaženja na izbore, od lokalnih do europarlamentarnih, povlaštenih i ovisnih o efikasnom održavanju postojećeg stanja. U ona dva maha kad je SDP bio jednomandatno vladajući na nacionalnoj razini (a nijednom mu na čelu nije bio Davor Bernardić - prave su traume tek pred nama!) ništa se nije promijenilo nabolje, dapače: i pod njima je uhljebništvo bujalo poput dizanoga tijesta ispod krpe pokraj tople peći. Do drugog mandata ni u jednom od dva pokušaja nisu uspjeli doći: unatoč nastojanjima da vlastitim klijentelizmom nekako nadjačaju onaj HDZ-ov, iskonski se smisao županija, ovih i ovakvih, uspio oduprijeti.

Da su i uspjeli (da ne bude zabune - znam, nije u ta dva navrata SDP vladao sâm), opet bi se događalo ovo što se Hrvatskoj događa danas: deseci, stotine i tisuće ljudi, pa i deseci tisuća, zaposlenih samo da bi na sljedećim izborima, skupa s cijelom punoljetnom familijom, zahvalno glasali za one koji su im taj posao omogućili, opet bi se našli pred istom enigmom - kako staviti iksić u pravu kućicu na tom jebenom euroformularu?! Kako znati da će, ako u natječaju piše da aplikaciju ili neku drugu dokumentaciju treba dostaviti u Bruxelles najkasnije do onog tamo nekog dalekog petka u 12.00, ta aplikacija biti u startu eliminirana ako stigne zadnjeg dana, ali u 12.05?

Bit će za dva mjeseca punih pet godina otkako sam, u dugoj automobilskoj vožnji duž Donje Saske, razgovarao s prijateljicom, Njemicom naših korijena, o projektima u kojima doma manje ili više angažirano sudjelujem. Pitala me je li koji od tih projekata (jasno, sve jedan genijalniji od drugog) aplicirao za europske pretpristupne fondove, a ja joj odgovorio da nije, jer to je sve tako užasno komplicirano, nitko ništa ne kuži, pa se snalazimo kako smo navikli, po partizanski... Vozač je načas lagano trznuo volanom kad je iza njega, skroz dalmatinski, podviknula: 'Pa dobro, jebemu, ako su shvatili Slovaci, Slovenci, Estonci, Česi, Poljaci... Rumunji i Bugari ako su shvatili kako se to radi, ej, pa kako Hrvati jedini ne shvaćaju? Unija se do daljnjega neće širit, vi ste sad zadnji do ko zna kad, a u tim pretpristupnima je ostalo love ka u tankeru! Pa ni ja van ne bi dala ni centa, ako ste stvarno toliko gluplji od svih drugih!'.

Stipina mala umjesto 'komunjarskog outsourcinga'  

Bit će za koji mjesec i punih pet godina otkako smo izgubili zadnju priliku za uzeti štogod iz tih pretpristupnih fondova, otkako smo, kako rado ističemo, ravnopravna članica Unije. A nama i dalje, sad ravnopravnim Europljanima, komplicirano sve to s uzimanjem love na koju imamo pravo. U međuvremenu je stasala cijela generacija mladih, pedantnih, educiranih ljudi koji su učili i shvatili kako se to uspješno radi, ali - županijama oni ne trebaju. Županije imaju pune kancelarije mladeži šurine kumčadi i zaovinih pašenoga, zaduženih upravo za to, kako se kaže, povlačenje sredstava. I što će im onda tamo neke vanjske agencije, taj komunjarski 'oursourcing', ako Stipina mala i Maričina sestra već godinama dobivaju plaću za to, plus šofera i bolovanje za šta im god zatreba? Pa nismo ludi da plaćamo postotak tim agencijama, ako imamo stručne službe pune referenata na stalnoj plaći?! Ako njih angažiramo, uz resurse kojima rapolažemo, još će nas netko prijaviti za sukob interesa!

Činjenica je da se njihova zaposlena stručna kumčad i ovlaštena strančad ne snalazi baš najbolje sa stavljanjem županijskih iksića u prave europske kvadratiće, te da se pri upisivanju pravih riječi služi prvenstveno Googleovim prevoditeljem. Ujedinjeni su to župani i gradonačelnici pokušali zataškati gromkim pozivanjem na nenamjerne pogreške i nehotične propuste, odnosno na jednako gromko pozivanje države da stvori fond iz kojeg bi se te greške i propusti i nadalje plaćalo. Jer, eto, planirani i već započeti projekti stoje, a sve samo zbog sasvim slučajnih omaški koje ona okrutna Unija ne priznaje kao olakotnu okolnost čak ni nama, ej, nama, jednim i vječnim Hrvatima! Pa kamo ide ovaj svijet?! Ide - ako naše prestručne i prezaposlene župane pitate - do sto vragova, ukoliko Republika Hrvatska iz uredno plaćenih poreza svih svojih građana ne izdvoji gomilu novca kojim bi se garantiralo da lokalna zajednica neće snositi nikakve financijske ili infrastrukturne posljedice samo zato što je zaova nečije šurjakinje, onomad zaposlena za stalno na mjestu za koje je potkapacitirana od tjemena do gležnjeva, u prave kvadratiće upisuje ipsilone umjesto iksića i kružiće umjesto križića! Nije mala ništa kriva, Google je kriv, on i taj njegov prevoditelj, k vragu i on i onaj tko ga je izmislio!

PS: Činjenica pak da je predvodnik i glasnogovornik te kardeljevski etatističke županožicarske inicijative Radimir Čačić, čovjek u javnosti najčešće prepoznavan kao tržišni turboliberal i zagovornik elementarnoga predmarksističkoga  kapitalizma, zahtijevala bi zasebnu kolumnu, najmanje jednu. U takvo što ne pada mi se na pamet upuštati.