Dobro je to napravio Zoran Milanović. Zabranio je slavljeničke fanfare nakon što su ankete pokazale da javnost daje visoku ocjenu njegovoj vladi na početku mandata, rekavši da je to kredit koji će građani vrlo brzo vratiti natrag. To zvuči vrlo skromno i zrelo, što su osobine koje su se odavno izgubile kod hrvatskih političara, ali ne bih pretjerivao u pohvalama. Ipak je premijer rekao to na Glavnom odboru SDP-a, a tu se valjda ne izlazi sa stvarima koje se smatraju perifernim i beznačajnim.

Dakle, uza sve njegove ograde, Milanoviću je stalo do ovih anketa, što je i logično, politika je na kraju krajeva javna djelatnost koja se obavlja u javnom prostoru, i bilo bi glupo očekivati da je ne zanimaju odjeci toga u javnosti. Pa ipak, odmah na početku treba reći da nije posao, nije zadatak Vlade da bude popularna, niti se za sve njene odluke koje dobiju podršku u javnosti može reći da su zato dobre. Evo dva primjera.

Javnost će sigurno podržati rezanje sindikalnih prava zaposlenih u državnoj upravi jer se zahvaljujući najviše hrvatskim liberalističkim medijima uvriježilo mišljenje da su ona kudikamo veća nego u privatnom sektoru, što, oprostit ćete, graniči s kolektivnim kretenizmom. Umjesto, naime, da se prava u državnom i privatnom sektoru izjednače tako da se povećaju ova druga, satarom će se rezati prva, kao da zaposleni u privatnom sektoru imaju išta od toga što će još netko dijeliti njihov trećerazredni, subproleterski položaj.

Drugi primjer tiče se brodogradilišta. Javnost bi zacijelo pozdravila i njihovo stiskanje u škripac, pa i ukidanje, jer se zahvaljujući istim prokapitalističko-uvozničkim medijima raširilo vjerovanje da ona žive na grbači ostalih zaposlenika, što je također blesavo, zapravo i blesavije. Tih ostalih u proizvodnom sektoru toliko je malo da Hrvatska više i nema ničeg respektabilnog čime bi se pojavila na svjetskom tržištu. Ostao je praktički samo brod, po kojem se ipak pljuje kao najgoroj rugobi i sramoti koje se treba što prije riješiti. Što je najgore, iza obje ove stvari stoje providni trikovi službene politike.

Umjesto da ona rješava pitanje neefikasne državne, dakle vlastite administracije, i višegodišnjeg pelješenja državnih, dakle vlastitih brodogradilišta, od njih se prave lake mete za nepotrebne i glupe međusobne obračune. I onda se odrubljene glave bacaju pod noge svjetine, koja frustrirana neimaštinom i besperspektivnošću jedva čeka da još nekome crkne krava. Eto, to je glavni prigovor prikrivenom zadovoljstvu anketama koje pokazuje Milanović, a imam još jedan. Na Glavnom odboru rekao je da njegova stranka nije za 'velike ideje', jer se od njih samo diže 'prašina', od koje se ljudi mogu 'ugušiti'.

Nije kazao na što misli, pa to naravno ni ja ne mogu znati, ali nekako slutim da je ciljao na antikapitalističke prosvjede, čiji se žižak nakratko upalio pa ubrzo zgasnuo u Hrvatskoj. Ako pogađam, mogu samo reći – žalibože velikih riječi. Jedina 'velika ideja' koja trenutno plamti je šovinistički nacionalizam, što se predobro vidjelo na rukometnom prvenstvu u Srbiji, koje je na dva tjedna doslovce usisalo čitav politički život na ovim prostorima. Nekome ovo može izgledati kao precjenjivanje, ali nacionalizam je ovu vakuumizaciju regije zapravo savršeno lako obavio. Čak nam je kroz primjer oca koji dovodi sinčića u beogradsku Arenu da ga uči mržnji školski objasnio u čemu je njegova velika snaga.

Nacionalizam je postao transgeneracijska sila jer lakoćom osvaja nove generacije, dok postojeći državni sistemi u regiji gube i stare. Pedesetogodišnji muškarci i žene koji ostaju bez posla i odlaze na ulicu uništavajuća je paradigma tih sistema, koja uostalom počinje potkopavati i puno bogatije zapadnoeuropske zemlje, pa gdje neće njih. E sad, nemam namjeru sve ovo natovariti na dušu Milanoviću, pa ni Borisu Tadiću, koji puno dulje traje. Ali šovinističko divljanje srbijanskih i hrvatskih navijača u krajnjoj je liniji konzekvenca baš toga što su se ovdašnje političke elite predugo željele svidjeti tom polusvijetu. A onda je i udvaranje svima ostalima postalo opća pojava.

Uključili su se u to i sasvim simpatični i miroljubivi tipovi, kao što je Ivo Josipović. On svojim beskrajno dobrodušnim licem tuče kao od šale i preko osamdeset posto na listama popularnosti, dakle čovjek se baš jako sviđa ljudima. Ali sviđa im se samo zato što im se želi svidjeti, predsjednik do te astronomske popularnosti očito silno drži, kao da je to nešto samo po sebi vrijedno, pa mu sve predsjedničke inicijative i izgledaju tako da igraju više na dojam nego na sadržaj. Uostalom, sjetite se ijedne koja je preživjela mjesec-dva i koja je ostavila vidljivog traga za sobom. Ovdje isključujem slabo prikrivene jauke što će mu biti oduzeta povlaštena mirovina, što je moglo iznenaditi samo njega.

Meni, naprotiv, to izgleda upravo zakonomjerno, jer nakon toliko paradiranja s 'pravednošću' jednostavno se jednom moralo pokazati da to stvarno i jest samo – parada za javnost. Taj čovjek, koji se više da voditi od građana nego što bi im sam pružio demokratsko i funkcionalno vodstvo, naprosto je papirnati lider, kojeg bi bilo bolje držati u regalu s pročitanim knjigama nego na Pantovčaku. Tim više što situacija u kojoj mjesto predsjednika i premijera zauzimaju ljudi istih političkih opcija objektivno čini suvišnim njega, ne valjda Milanovića. Izgleda da to i sam osjeća pa se nedavno pojavio s mišljenjem da nova Vlada nema jasnu ekonomsku strategiju, što je točno u svemu osim u tome da je nema ni on.

Ne misli valjda Josipović da se ta strategija sastoji u tome što je u ekonomski savjet imenovao sve same predstavnike krupnog kapitala. Kao da je Hrvatska nekakva plemenska kompanija ili korporacija, a ne državna zajednica sa svim socijalnim, zdravstvenim, prosvjetnim, ekološkim, pa – hej, predsjedniče-muzičaru! – i kulturnim potrebama koje joj je bog namijenio. Ali, da se razumijemo, činjenica da Milanoviću kritike dolaze s krive adrese još ne znače da je njegova vlada na pravom putu. Jer doista stoji da njena strategija nije jasna ili je jasno samo to da se ona nikome ne želi zamjeriti, nego svima svidjeti, i zaposlenima i nezaposlenima, i kapitalistima i radnicima, i malim i velikim poduzetnicima… da ne kažem i bogu i vragu.

To je, doduše, vrlo plemenito, ali u silnoj želji da svima udovolji nešto je na kraju moralo promaknuti, i promaknulo joj, ko za đavla, najvažnije, a to su razvojni programi. Njih nema ili se svode na prometnu i energetsku infrastrukturu, što se prema Vladimiru Ferdeljiju do daljnjega ne može realizirati. I onda je baš on, Ferdelji, šutnut iz Vlade, iako je valjda jedini koji je ondje došao s provjerenim kvalifikacijama menadžera industrijskog razvoja. Najsmješniji dio ove priče je da je on nedavno dao ostavku u Elektrokontaktu jer je njemački vlasnik odustao od ambiciozne strategije razvoja, a sada se, gle, sve ponovilo i u Banskim dvorima, s jedinom razlikom što je ovaj put otkaz dan njemu.

Dobro, možda je Milanoviću bio sužen izbor time što je Ferdelji očito morao platiti račun i za Damira Kajina, čije iskakanje uzimanjem povlaštene mirovine nije moglo biti kažnjeno jer se radi o zaštićenom koalicijskom partneru i saborskom zastupniku. Ali to da zbog moralno bankrotiranog Kajina fasuje Ferdelji, čije su stručne reference vezane uz sve samo ne uz bankrot, ne može nikako biti dobar signal. Pogotovo ako se i od toga radilo predstavu za javnost, kojoj je premijer uputio patetičnu ispriku za to što je taj tobože pogrešni čovjek ušao u Vladu. I o tome se ovdje radi.

Nakon što smo se nagledali vlasti koje su se htjele svidjeti javnom mnijenju i po cijenu podilaženja njegovim najvećim gadarijama, najzad nam treba obratno. Vlast koja će se, ako treba, i gaditi građanima, ali će dobro raditi svoj posao.