Evo kako: mladi podgorički pisac i novinar Andrej Nikolaidis, od ranije poznat po oštrom jeziku, sastavio je jednu kolumnu u kojoj s jako dobrim argumentima kritizira tužni fenomen zvani Republika Srpska. Zatim – s nešto slabijim argumentima – osvrće se na 'imperijalističke i velikosrpske ambicije Beograda' u svezi s tom istom nesretnom Republikom Srpskom, ali i naspram mlade crnogorske države, je li, da bi poentirao nepotrebnim i neukusnim vicem: da bi 'kozmička pravda' bila uslužena da je onaj magarac Božo Stanišljević to svoje oružje i eksplozive bio iskoristio u dvorani Borik prigodom famozne i također neukusne proslave nečega što za slavlje nikako nije.

Nikolaidisu su se prsti poskliznuli na tipkovnici u nastupu neodoljive želje da napravi dobar štos, ali je sve to skupa ispalo kao neuravnoteženi ispad od kojega je šteta mnogo veća nego korist. Morao je unaprijed znati da beogradska književno-politička čaršija i mafija jedva čekaju takvo neko pokliznuće u ovom nervoznom i resentimentnom stanju srpsko-crnogorskih relacija. Ovaj blesavi i nepotrebni incident još jedna nam je pouka da pisati treba glavom, a ne iz stanovitih nižih regija. Da je pisao glavom – pod neophodnim uvjetom da je u glavi sve u redu, pa će biti i u rečenici – bio bi izostavio tu dodikovsku agent-provocateursku kombinaciju. Da se razumijemo odmah: Nikolaidisov meritum stvari pogođen je na više razina i zavrijedio je ozbiljno promišljanje. Ta bedastoća s 'kozmičkom pravdom' zamračila je, međutim, svaku mogućnost ozbiljnog promišljanja: barjak je razvijen i sada je sva pamet u trubi. Ukratko: kriv je urednik koji je tekst pustio ne razmišljajući, ostanimo na tome.

Hajka nakon dvodnevne šutnje

Nakon što se, dakle, taj uradak Nikolaidisov pojavio, nastala je dvodnevna šutnja u prijestolnome Beogradu; oni, naime, sporo misle – ili čekaju upute s Najvišega Mjesta. E, onda je krenuo artilerijski baraž tabloida, 'analitičara', 'nacionalnih radenika', Akademije, književnika i već sve te intelektualne bagaže koja na srpskome nacionalizmu parazitira duže i uspješnije nego što to mi u svojoj naivnosti mislimo. Ta Nikolaidisova kolumna proglašena je istoga trena za 'terorizam', uz posebno naglašavanje okolnosti da je momak savjetnik Ranka Krivokapića, predsjednika Skupštine Crne Gore, a taj je Ranko crna ovca u Beogradu. Napadi su bili žestoki i dostojni najgorih Miloševićevih vremena; da ne ulazimo u detalje, odvratni su.

Užasnuti žestinom pogroma, stanoviti beogradski liberalno-demokratski nastrojeni javni radnici, pisci i već ljudi od nekog integriteta pokrenuli su potpisivanje peticije za zaštitu Andreja Nikolaidisa od ovako odvratnog linča. Aha, graknula je čaršija, evo nama i izdajnika, pristaša 'terorizma', 'građanista' (to je omiljena pogrda), lica od ranije sumnjivih po crti 'nacionalne odgovornosti' itd. Naravno da je odmah odabrana prva žrtva za odstrel, ona koja je već dugo iritantna i nepoželjna, ali nije bilo zgodne prilike za hitac.

Riječ je o Sretenu Ugričiću, direktoru Narodne biblioteke, čovjeku poštenom, dobrom piscu i uopće čovjeku od integriteta, moralnog i političkog. Prvo je ministar policije Ivica Dačić napravio scenu jer da je potpis na peticiji u zaštitu Nikolaidisa u najmanju ruku 'terorizam', je li, dakle nešto iz njegovog sektora, onda je u petak Vlada Republike Srbije u 'telefonskoj sjednici' (njihov omiljeni način općenja) donosila odluku o smjeni Sretena Ugričića. Konačno im se namjestio da ga se već jednom riješe, prethodni pokušaji nisu uspijevali. Tako je veseli Sreten pao kolateralnom žrtvom Nikolaidisovog nervoznog i ne baš najpametnijeg vica na temu 'kozmičke pravde', a sve braneći hvalevrijedno načelo slobode govora.

Nije, međutim, ovdje riječ o nekakvom nepromišljenom mladcu Nikolaidisu i njegovim neuspjelim vicevima; morao je znati da se ne ide 'golih guzica međ’ pijane Turke', što veli narod. Riječ je ovdje o nečemu dubljem, potmulom i opasnom: o tinjajućem resentimentu naspram crnogorske secesije i neovisnosti, s čime se nacionalistička Srbija nikada pomirila nije; o igri na Republiku Srpsku kao 'geopolitičku' fantaziju koja da je navodni srpski 'argument' i svršeni čin na kojemu će se graditi tko zna kakva i tko zna već koja po redu kombinacija u spašavanju epohalno kompromitiranog koncepta Velike Srbije – svim porazima usprkos.

Istoga dana kada su oni telefonski dogovarali smjenu tog nesretnog Sretena, delegacija MMF-a priopćila im je hladno i službouljudno da se primjena (hrv. implementacija) jednog važnog sporazuma odlaže jer da je državni proračun Srbije probio sve dogovorene okvire. Ne razumiju oni, bjelosvjetski plutokrati, da se izbori bliže i da su Nikolaidisove i druge bedastoće mnogo važnije od makroekonomskih sitnica, proračuna i naše bijede i mižerije.