Nakon samo četiri mjeseca (stupio je na dužnost krajem travnja) pala je crnogorska vlada predvođena Dritanom Abazovićem, predsjednikom Ujedinjene građanske akcije (URA), proeuropske i zeleno-liberalne (kandidatura za članstvo u Europskoj zelenoj stranci) stranke koja se bila reklamirala kao opcija što može pronaći srednji put između identitetskih i konceptualnih podjela između procrnogorskog i prosrpskog tabora.

On će tvrditi da je izguran zbog toga što je dirnuo u osinje gnijezdo korupcije u građevinskom sektoru i organiziranog kriminala povezanog s krijumčarenjem cigareta, no izglasavanje povjerenja njegovoj vladi bilo je izravna posljedica potpisivanja spornog Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC). Premda je Abazović tvrdio da je tekst ovog ugovora značajno revidiran, njegovi osporavatelji u tom dokumentu i dalje vide udar na crnogorsku neovisnost i nastavak pokušaja SPC-a da prisvoji svu crkvenu imovinu u zemlji.

Vlade s istekom roka uporabe

Ovo je već druga vlada koja je pala nakon što je na izborima 2020. Demokratska partija socijalista (DPS) Mila Đukanovića, s partnerima, izgubila većinu za samo jedan mandat. Prvu vladu, koja je također bila čudnovati kljunaš u ideološkom smislu, a na čelu joj je bio nestranački Zdravko Krivokapić, činili su nestranački ministri koje su predložili URA i Krivokapićeva 'Ne damo Crnu Goru', proeuropska i light prosrpska organizacija izrasla iz litija, tj. prosvjeda SPC-a protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, dok su joj podršku u Skupštini davale tvrde prosrpske i proruske opcije okupljene u Demokratskom frontu (DF), ali i šarolika centristička koalicija 'Mir je naša nacija', predvođena Demokratama Alekse Bečića. Ta je vlada, prema koalicijskom sporazumu, trebala trajati godinu dana i provesti ozbiljne reforme javne uprave i pravosuđa koje bi pridonijele snaženju vladavine prava. Na kraju je Krivokapić izdržao gotovo godinu i pol, a vlada mu se urušila pod teretom identitetskog i vanjskopolitičkog jaza među svim opcijama koje su ju podržavale, da bi joj naposljetku Abazovićeva URA, s DPS-om i njegovim partnerima, u veljači ove godine izglasala nepovjerenje.

Abazović se očito bio precijenio, a bila su ga precijenila i zapadna veleposlanstva koja su igrala na njegovu kartu. Umjesto da bude veliki pomiritelj i reformator u maloj zemlji za velike podjele, u samo nekoliko mjeseci od 'momka koji obećava' došao je do nekoga koga crnogorska javnost gleda bilo s podsmijehom, bilo s prezirom, bilo s razočaranjem. Jedni su mislili da će se baš pomoću njega korjenito moći obračunati s političkom i ekonomskom moći DPS-ovih elita dok su drugi shvatili da je, premda albanskog podrijetla, svjesno ili nesvjesno, zapuhao u rogove koji odgovaraju beogradskim ušima, stoga su ga precrtali jednom za svagda.

Novi oblici suradnje?

Dok su se Amerikanci nadali da će Abazović biti taj koji će premostiti identitetski jaz u Crnoj Gori, uz istovremenu snažnu prozapadnu orijentaciju i obračun s korupcijom, u posljednje vrijeme čini se da predstavnici Europske unije, personificirani u osobi posebnog izaslanika Unije za Balkan, slovačkog diplomata Miroslava Lajčaka, inače nekadašnjeg visokog predstavnika u BiH, igraju na kartu preslagivanja stranačke scene na kojoj će doći do suradnje DPS-a i Demokrata Alekse Bečića. Kao posrednik između do jučer ljutih kritičara DPS-a i Đukanovićeve stranke javlja se Milan Roćen, bivši ministar vanjskih poslova i sadašnji predsjednikov savjetnik. Socijalistička narodna partija, stranka koju je 1998. bio osnovao Momir Bulatović kao reakciju na DPS-ov odmak od Beograda i zaokret prema politici osamostaljivanja, već se uprla javno dokazivati da će okosnicu nove vlade činiti upravo DPS i Demokrate te će ta vlada prvom prilikom poništiti Temeljni ugovor, što pak Bečić vehementno odbacuje kao neistinite glasine.

Ono što svakako jest jasno to je da će DPS nastojati poništiti Temeljni ugovor čim bude mogao, bilo u nekoj novoj većini u postojećem sazivu skupštine, bilo nakon novih izbora, kada se nada ipak nekako 'navući' većinu s Liberalnom strankom (LS), Socijaldemokratskom partijom (SDP), Socijaldemokratama Crne Gore (SD) i Bošnjačkom strankom (BS), kao i albanskim strankama, ali i Hrvatskom građanskom inicijativom, ako na idućim izborima uspije zadovoljiti krajnje reducirani izborni prag za stranke malih nacionalnih manjina koji se de facto odnosi samo na njih.

Demokratski front, tvrdokorna probeogradska i promoskovska koalicija više srodnih stranaka, svakako neće biti u idućoj vladi, a njihovu neprihvatljivost zbog proruske politike jasno su izrazili i zapadni saveznici, prije svega Sjedinjene Države. No to ne znači da će Beograd i Moskva odustati od svojih pokušaja podrivanja crnogorske državnosti i otkidanja ove geopolitički važne točke na Sredozemlju od europskog i atlantskog sigurnosnog okruženja. U hrvatskom je vanjskopolitičkom interesu svakako podupirati one snage u Podgorici i na Cetinju koje će nastaviti put prema Europskoj uniji i snažiti državne kapacitete, uz istovremeno obuzdavanje prekograničnih kriminalnih mreža čija se nedjela često nalaze i na stranicama crne kronike u našim medijima.

Crna Gora ulazi u još jednu napetu političku jesen opterećena prolongiranom političkom krizom koja zapravo traje sve od posljednjih parlamentarnih izbora u kolovozu 2020. Na to se još nadovezuje loša turistička sezona, koju je proizveo izostanak ruskih i ukrajinskih turista, kao i uznemirenost javnosti izazvana masovnim ubojstvom koje je izveo Vuk Borilović na Cetinju ovoga mjeseca, jer ono implicira daljnju prisutnost krvne osvete u društvu, premda je prošlo dva desetljeća od zadnjeg zabilježenog slučaja.

Prema zadnjim dostupnim podatcima iz istraživanja javnog mnijenja u lipnju, koje je objavio CEDEM (Centar za demokratiju i ljudska prava) iz Podgorice, svojevrstan pandan GONG-a, više od trećine ispitanika bilo je 'veoma nezadovoljno' radom Abazovićeve vlade, a istovremeno je gotovo njih 40 posto ocijenilo da je ta vlada bila 'izdaja naroda' s obzirom na proklamiran cilj na izborima da se dugogodišnji DPS (Demokratska partija socijalista, stranka predsjednika Mila Đukanovića) smijeni s vlasti. Zanimljivo je i primijetiti da je čak 45,7 posto ispitanika izjavilo da 'uglavnom ima povjerenja', odnosno da ima 'veliko povjerenje' u Srpsku pravoslavnu crkvu, naspram 12,5 posto ispitanih koji su se tako izjasnili o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Prema istim podatcima, DPS je početkom ljeta uživao podršku nekih 28 posto birača, slijedili su ih Demokrate s 14,9 te DF s 14 dok je Abazovićeva URA spala na 4,8 posto. Na visokih 10,9 odskočila je nova opcija, Evropa sad. Radi se o novoj stranci nekolicine mlađih ministara iz Krivokapićeve vlade koji nastupaju na snažnoj proeuropskoj i protukorupcijskoj platformi. Budući da dolaze iz prosrpskog tabora, ostaje vidjeti hoće li nakon izbora, kada već oni budu, biti spremni surađivati s DPS-om ili ne.

Lokalne čarke

U listopadu bi se trebali održati lokalni izbori, no oni su odgođeni kako bi se mogli odviti istoga dana kada i parlamentarni izbori, a budući da nije poznato hoće li i kada Crnogorci ponovno na birališta, održavanje izbora za općinska vijeća ostaje neizvjesno. U tom je kontekstu zanimljiva i činjenica da je ovoga mjeseca od dijela glavnoga grada Podgorice formirana nova općina, Zeta (na tragu srednjovjekovne Zete). Oporba iz DF-a inzistira pak na lokalnom referendumu kojim bi se toj novoj općini pripojila još neka naselja.

U pozadini se pak nalaze osjetljivi mikrogeografski prijepori oko demografskih odnosa Crnogoraca i Srba u novoj općini, kao i pitanje manastira Dajbabe južno od glavnoga grada. U travnju iduće godine održat će se i predsjednički izbori, na kojima će se Đukanović natjecati za drugi mandat. Dakako, ostaje i pitanje kada će se i po kojoj metodologiji održati i popis stanovništva, koji je trebao biti proveden 2021., no tada je odgođen zbog nedonošenja proračuna i posljedičnog manjka sredstava za njegovo održavanje. Pravo je pitanje što će on pokazati te na koji način će biti obuhvaćena crnogorska dijaspora.

Ono što ostaje kao izgledan scenarij jest da slijedi razdoblje od mjesec-dva natezanja oko možebitne nove skupštinske većine i formiranja nove vlade, da bi se naposljetku na jesen ipak išlo na izbore, na kojima postoji dobra šansa da DPS i partneri ponovno postignu natpolovičan broj mandata.