Pala je još jedna talijanska vlada, odlazi još jedan tehnokratski premijer koji je na mjesto predsjednika Vijeća ministara došao kao kompromisno rješenje na vječno fragmentiranoj talijanskoj stranačkoj sceni te su prijevremeni izbori zakazani za kraj rujna. Ne bi to bilo ništa novo i ništa posebno dramatično da pad talijanske vlade i moguća buduća talijanska vlada nisu usko povezani sa širim kriznim procesima u Europskoj uniji.

Tri su elementa ovih kriznih procesa koji se prelamaju preko talijanskoga slučaja, a to su pitanje pomoći Ukrajini u borbi protiv ruske invazije, pitanje ekonomsko-ekoloških dilema povezanih s rascjepom između energetske stabilnosti i zelene tranzicije te pitanje rastuće inflacije, javnoga duga i nadolazeće recesije.

Mario Draghi, bivši guverner Europske središnje banke, došao je kao nestranačka, kompromisna osoba na čelo talijanske vlade u veljači 2021., nakon što je pukla suradnja još jednog nestranačkog premijera, profesora prava Giuseppea Contija i glavne stranke lijevog centra, Demokratske stranke. Nekadašnji premijer Matteo Renzi tražio je, nasuprot Contija i Pokreta pet zvijezda, sasvim drugačije ekonomske planove oporavka nakon pandemije. Ta se vlada urušila upravo zbog inicijalno izrazito lošeg upravljanja pandemijom u Italiji.

Draghi je navigirao prevelikom koalicijom koju su činile gotovo sve glavne stranke osim krajnje desnih postfašista, Braće Italije, koje predvodi Giorgia Meloni. U pozadini njegove vlade pucali su odnosi unutar jednoga od stupova vlade, Pokreta pet zvijezda. Draghijev prethodnik, još jedan kompromisni, nestranački premijer, profesor prava Giuseppe Conti, u kolovozu prošle godine postao je predsjednik Pokreta pet zvijezda. Pokret je doživio već dva ozbiljna rascjepa. Prvo se dio članova i zastupnika odvojio u novu populističku stranku, nazvanu jednostavno Alternativa, nakon što su odbili podržati Draghijevu vladu. Zatim je aktualni ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio u lipnju ove godine napustio Pokret i osnovao stranku Zajedno za budućnost. Di Maio se s Contijem sukobio oko politike prema Ukrajini, tj. smatrao je da bi Italija trebala više slijediti atlantizam i aktivno podržavanje ukrajinskih ratnih napora.

Di Maio je također istaknuo kako ovu stranku vidi kao centrističku i nepopulističku. Završni udarac Draghijevoj vladi bio je sastanak u Berlusconijevoj vili, na kojem su se okupili predstavnici njegove stranke Forza Italia, Salvinijeve Lige te Braća Italije. Dvije desne stranke odlučile su otkazati podršku njegovu kabinetu, a za nekoliko dana uslijedila je i njegova ostavka.

Rim i Bruxelles

Draghi je u briselskim krugovima poznat kao čovjek koji je spasio eurozonu, a i na čelu talijanske vlade uspio je stabilizirati ovo treće gospodarstvo u Uniji te hrvatskog najvažnijeg vanjskotrgovinskog partnera. Njegov odlazak znači slabljenje zajedničke fronte borbe protiv Putinove politike, ali i potencijalno okretanje Italije jednostranim, protekcionističkim ekonomskim potezima. Nakon Draghijeve ostavke financijska su tržišta odmah negativno reagirala – dolar je oslabio prema euru, a povećao se spread između talijanskih i njemačkih obveznica. Italija je smanjila svoju ovisnost o ruskom plinu s 40 na 25 posto, no i dalje se radi o državi članici Unije koja je općenito jako energetski izložena jer tri četvrtine svojih potreba za svim energentima zadovoljava uvozom. Uz to, Italija se pridružila Poljskoj i Mađarskoj, ali i Španjolskoj i Portugalu kao zemljama koje su izrazile skepsu, odnosno protivljenje ideji Europske komisije o obveznom rezanju potrošnje plina za 15 posto.

Europska središnja banka podigla je kamatnu stopu kako bi zauzdala inflaciju, no talijanska politička kriza, koja se prelijeva i na ekonomiju, dovodi u pitanje stabilnost cijele eurozone, u koju Hrvatska ima ući za Novu godinu. Usprkos Draghijevim reformskim naporima, talijanska vlada zbog opiranja Salvinija nije uspjela povećati efikasnost prikupljanja poreza i prebacivanje poreznog opterećenja s dohodaka na imovinu. Reformski zastoj pak dovodi u pitanje dobivanje europskih namjenskih sredstava iz Fonda za oporavak i otpornost, prijeko potrebnog za to da se ekonomija na Čizmi oporavi nakon pandemije. Rastući prinosi na talijanske obveznice dovode pak u pitanje održivost talijanskoga javnog duga te otvaraju katastrofalne scenarije za jednu od najvažnijih europskih i svjetskih ekonomija.

Rujanski izbori

Prijevremeni izbori 25. rujna održat će se po ponešto izmijenjenim pravilima, a ona bi, barem donekle, trebala obuzdati inherentnu nestabilnost talijanske politike. Talijanske vlade često su nestabilne te ovise o podršci ideološki vrlo raznorodnih stranaka zbog toga što se radi o jednoj od rijetkih zemalja koje prakticiraju takozvani savršeni bikameralizam – svi zakoni, da bi bili usvojeni, moraju biti prihvaćeni u oba doma parlamenta, a i sama vlada mora imati većinu u oba doma.

Uz to, bez obzira što je ova zemlja u posljednja tri desetljeća isprobala gotovo sve zamislive i nezamislive vrste izbornih modela (najčešće neku vrstu kombiniranog izbornog sustava), do danas nije uspjela obuzdati izrazitu fragmentiranost stranačkoga sustava. Od ovih izbora oba su doma, Zastupnički dom i Senat, bitno smanjena te će se birati po istom modelu, dvije trećine listovnim razmjernim sustavom uz prag od tri posto na nacionalnoj razini te trećina relativnom većinom u jednomandatnim okruzima. Po dva posto listovnih mandata u oba doma rezervirano je za dijasporu, tj. Talijane izvan države. Za razliku od Hrvatske, u kojoj se podrazumijeva da se radi o sigurnim mandatima HDZ-a, talijanski birački u inozemstvu podupiru različite stranke, a imaju i vlastite neovisne liste. Također, u rujnu će konačno i biračko pravo biti izjednačeno za oba doma. Dok su prije samo stariji od 25 mogli glasati za Senat, a senatori su morali imati minimalno 40 godina, sada je to izjednačeno sa Zastupničkim domom, tj. 18 godina dovoljno je za glasanje, a 25 za kandidaturu. Ove promjene svakako idu na ruku Pokretu pet zvijezda, ali i Ligi, jer privlače mlađe birače.

Braća Italije po anketama trenutno su na 23, Demokratska stranka na 22, Liga na 15, Pokret pet zvijezda na 12, a Forza Italia na osam posto. Meloni i njezina stranka, koja promiče tvrdi euroskepticizam, oštre protuimigrantske stavove, društveni konzervativizam i povijesni revizionizam spram fašističke vladavine, profitirale su od toga što su bile jedina oporba Draghijevoj vladi nacionalnog jedinstva. Braća Italije su podosta bliska Rusiji, premda su ipak odustali od potpunog izostanka podrške Ukrajini.

Svi čelnici glavnih stranaka proglasili su da su sigurni u svoju pobjedu, no za sada se čini kako je prilično moguće da Italija dobije vladu desnog centra i desnice koja će uključivati stranke Braća Italije, Liga i Forza Italia, s time da će jesen tako značiti i daljnji politički comeback Silvija Berlusconija, političara koji je, nakon isteka sudske zabrane obnašanja javnih dužnosti, 2019. godine izabran u Europski parlament. Takva će vlada zadavati glavobolje cijeloj Europskoj uniji i počesto vući na suprotnu stranu od Bruxellesa kako po pitanju odnosa prema Rusiji, tako i po pitanju fiskalne discipline, politike upravljanja migracijama i načinu izgradnje snažnije, otpornije i zelenije Europe nakon pandemije.