U dugoj povijesti britanske politike Boris Johnson bio je vrlo vjerojatno najživopisniji premijer do sada, što je uključivalo pregršt skandala i osebujnog ponašanja. Johnson je u kućni broj 10 na ulici Downing došao s mjesta ministra vanjskih poslova nakon što je uslijed kaotičnih godina pokušaja provedbe Brexita Theresa May podnijela ostavku na mjestu šefice torijevaca (a time i vlade). Od srpnja 2019. Johnson je uporno ponavljao da je on pravi kormilar za uzburkano more te kako će izvesti Brexit do kraja. Izlazak iz Unije konačno je postignut početkom 2020., no brojni problemi ostaju, ponajprije pitanje organizacije trgovine i prometa između glavnog otoka i Sjeverne Irske.

Johnson se opetovano hvalio da je njegova zemlja izvrsno prebrodila pandemiju koronavirusa, no mnogi kritični tonovi iz NHS-a, čuvenog javnozdravstvenog sustava, ne slažu se s tim ocjenama te smatraju kako je danak u smrti pacijenata mogao biti puno niži. Na sjeveru države Nicola Sturgeon, predsjednica Škotske nacionalne stranke, najavljuje novi referendum o neovisnosti dok su na irskom otoku sve glasniji razgovori o tome kako će u nedalekoj budućnosti izgledati ujedinjena Irska. U posljednjih pola godine Boris Johnson je svoju zemlju, uz Poljsku, prometnuo u najžešćeg podupiratelja ukrajinskih napora u pružanju otpora ruskoj agresiji.

Neispunjena obećanja i naramak skandala

Johnson i ostali pobornici Brexita, uoči referenduma i nakon referenduma, uvjeravali su građane da će zemlja prosperirati poslije napuštanja Unije. U javnoj sferi pojavili su se alternativni načini međudržavnog povezivanja, na tragu Commonwealtha, pa su u javni diskurs ušli pojmovi kao što je Anglosfera (zajednica anglofonih zemalja, ne nužno uključujući Sjedinjene Države), kao i mogućnost stvaranja saveza zvanog CANZUK, čvršćeg ekonomsko-carinskog povezivanja četiriju srodnih država koje dijele britansku kraljicu Elizabetu II kao državnu poglavaricu – Kanade, Australije, Novog Zelanda te Ujedinjenog Kraljevstva.

Međutim neki veliki iskoraci u tom smjeru nisu postignuti, a negativni ekonomski učinci Brexita itekako su vidljivi. Funta se još nije oporavila, došlo je do pada trgovinske razmjene te pada inozemnih ulaganja, a BDP je pao nekih 1,5 posto, uz perspektivu dodatnog pada od oko 2,5 posto BDP-a. Ovi izračuni uzimaju u obzir dodatni efekt pandemije te ističu da i mimo nje Brexit pokazuje porazne efekte po britansko gospodarstvo.

Johnson je kao premijer kultivirao stil vladavine koji podosta odudara od onoga što se smatralo normama i uzusima još od 19. stoljeća. Nije se libio nametati volju kabineta naspram parlamenta, gurao je niz spornih imenovanja koja su plesala na rubu sukoba interesa te dovodio u pitanje visoke standarde vladavine prave i međusobne kontrole različitih grana vlasti. Svoj nametljiv i bezobziran pristup opravdavao je izrazito velikom većinom koju je bio osvojio na izborima, najvećom za njegovu stranku još od vremena Margaret Thatcher. Demokratski indeks koji priprema Economist Intelligence Unit, tj. istraživačka sekcija časopisa The Economist, poslovično stroža od drugih sličnih indeksa demokracije, ustanovio je za Britaniju pad s 14. na 18. mjesto u razdoblju od 2019. do 2021., što se izravno dade pripisati njegovom vođenju vlade.

No što je točno dovelo do kulminacije nezapamćenog nezadovoljstva i masovnih ostavki (oko 60 članova šireg sastava vlade, uključujući petero članova kabineta) i njegova pristajanja na davanje ostavke na čelu stranke?

Prvo, postoji opće nezadovoljstvo u zemlji zbog rasta životnih troškova, ali i rasta poreza. Takva je situacija ovih mjeseci sveprisutna u dobrom dijelu Europe. No nakupilo se tu još dosta bijesa zbog prethodnih, ali i recentnih skandala. Kada je istražno povjerenstvo predložilo jednomjesečnu suspenziju torijevskog zastupnika Owena Patersona zbog kršenja pravila o lobiranju, Johnson je nagnao zastupnički klub da odbije suspenziju te osnuje novo povjerenstvo koje će istražiti je li istraga bila pravično provedena. Paterson je naposljetku podnio ostavku, a Johnson je morao kusati juhu koju je skuhao.

Nadalje, Johnson, inače čovjek strašno visokog mišljenja o sebi, stalno je ponavljao da ima ideju kako provesti Brexit, no u praksi se pokazalo, a to je javno potvrdio njegov nekadašnji savjetnik Dominic Cummings, da je on političar koji od jutarnje kave do popodnevnog čaja promijeni mišljenje te ne posjeduje ikakvu koherentnu političku misao.

Međutim najgore dvije stvari koje su izazvale bijes javnosti, ali i stranke, takozvani su Partygate te skandal oko imenovanja Chrisa Pinchera. Partygate se odnosi na održavanje vrtnih zabava u vladinim prostorijama za vrijeme karantene. Čak i nakon što je platio kaznu, Johnson je nastavio s negiranjem i umanjivanjem očitog kršenja javnozdravstvenih pravila na kojima je sam kao premijer inzistirao.

Chris Pincher nekadašnji je zamjenik šefa kluba (deputy chief whip) konzervativnih zastupnika te je još 2017. odstupio zbog optužbi za seksualno napastovanje bivšeg olimpijca i konzervativnog kandidata Alexa Storyja. Međutim Johnson je po dolasku na mjesto premijera vratio Pinchera u visoku politiku, imenovavši ga na nekoliko dužnosti na razini državnog tajnika. Početkom ove godine Johnson će ga ponovno imenovati na mjesto zamjenika šefa kluba. Nakon što je u lipnju u privatnom torijevskom klubu neprimjereno dirao goste Pincher je dao ostavku, a Johnson se danima izmotavao kako nije znao da njegovu prošlost, kao ni za to da se u međuvremenu pojavilo još pola tuceta novih optužbi za napastovanje. Jučer je zemlju dodatno potreslo otkriće da je Uber na različite načine lobirao među članovima vlade kako bi ishodio povoljniju regulativu za svoje poslovanje.

Bespoštedna borba

Čak i prije nego što je formalno dao ostavku u stranci je krenula borba za mjesto nasljednika u kojoj se ne biraju sredstva. Kandidati se međusobno optužuju za mijenjanje prebivališta da bi se umanjile porezne obaveze, izvlače se izjave iz prošlosti koje bi trebale umanjiti kredibilitet sadašnjih žestokih podržavatelja Brexita, a i kulturni rat, odnosno prijepori oko politika identiteta (posebice u kontekstu transosoba) buknuo je kao bitno pitanje, s time da se većina kandidata želi svrstati na takozvanu protu-woke stranu.

Vodstvo Odbora 1922, tj. grupacije koja okuplja zastupnike koji nisu članovi vlade (backbenchers), ove godine postrožilo je pravila izbora novog čelnika stranke, no princip je isti. Tijekom današnjeg dana svi kandidati moraju priskrbiti barem 20 potpisa podrške drugih zastupnika. Sutra je prvi krug glasanja, a preksutra drugi, s time da u drugom krugu mogu sudjelovati samo oni koji dobiju barem 30 glasova u prvome. Nakon što se uzastopnim postupkom eliminacije dođe do samo dvoje kandidata o njima će putem pošte glasati cijelo članstvo (nekih 160 tisuća) tijekom ljeta, 5. rujna Britanija bi trebala dobiti novu premijerku ili premijera. Predviđeno je i nekoliko saslušanja među parlamentarnim zastupnicima, kao i javna sučeljavanja pred članovima za dvoje najjačih kandidata.

Zasad je 11 najavljenih kandidata, no postoji mogućnost da se danas ipak kandidira i ministrica unutarnjih poslova Priti Patel, poznata kao predvodnica tvrde, euroskeptične struje. Prema kladionicama najbolje stoji nedavno imenovani ministar financija Rishi Sunak jer obećava niže poreze i rezanje nepotrebnih poreza. No prema jučer objavljenoj anketi među članovima, u vodstvu su Penny Mordaunt, ministrica trgovine, te Kemi Badenoch, dosadašnja ministrica za lokalnu samoupravu te ministrica za ravnopravnost spolova. Kao snažna kandidatkinja ističe se i glavna državna odvjetnica Suella Braverman. Gotovo svi kandidati se natječu u tome tko će više smanjiti poreze, a Braverman slovi kao posebno oštra prema sankcioniranju pružanja socijalne pomoći za radno sposobne, dok Kemi Badenoch, dijete nigerijskih imigranata, promiče viziju pučkog konzervativizma. Ben Wallace, ministar obrane, bio je jedan od favorita, no odlučio je ne 'valjati se u blatu' te se nije ni kandidirao.

Borba za Johnsonovo naslijeđe otkriva duboke podjele unutar stranke oko naravi i smjera Brexita, pitanja odnosa konzervativnog paternalizma i klasičnog liberalizma, kao i odnosa stranke prema politikama identiteta koje su snažno zahvatile anglosaksonska društva. Popis imena ključnih kandidata otkriva da vodstvo torijevaca snažno odražava suvremenu kulturnu, etničku i vjersku heterogenost britanskog društva. Nova osoba na čelu britanske vlade morat će puno poraditi na saniranju reputacijske štete koja ostaje za Johnsonom, a i ne treba zaboraviti da im laburisti pušu za vratom te već mjesecima vode u anketama.