Političke inovacije u Njemačkoj, kao savezno uređenoj državi, isprva krenu na pokrajinskoj, a potom se prošire na nacionalnu razinu. Njemački izborni sustav je tako prvo na razini saveznih pokrajina krenuo odbacivati Hare-Niemeyer, dotadašnju metodu pretvaranja glasova u mandate te je 2009. godine na nacionalnoj razini uveo sadašnju metodu, Sainte-Laguë/Schepers. Jednako tako, razne konstelacije koalicijskih vlada, koje u njemačkim medijima dobivaju imena po zemljama raznih zemalja, isprva su krenule na razini saveznih pokrajina.

Prva semaforska koalicija socijaldemokrata (crveno), liberala (žuto) i zelenih (zeleno) zabilježena je nakon ujedinjenja zemlje u Brandenburgu, od 1990. do 1994. godine, s time da su se tek potkraj tog mandata ujedinili istočnonjemački zeleni, Savez ’90, te zapadnonjemački zeleni. Ova se koalicija raspala pola godine prije redovitog termina pokrajinskih izbora. Ako računamo zapadne zelene, prva semaforska koalicija bila je u gradu-pokrajini Bremenu, od 1991. do 1995. godine, a niti ta nije izdržala do kraja mandata zbog sukoba liberala i zelenih. Olaf Scholz je nakon zadnjih izbora, 2021. godine, postao prvi socijaldemokratski kancelar nakon 2005. godine i to upravo zahvaljujući atipičnoj konstelaciji zvanoj semaforska koalicija. Međutim, prije dva tjedna, nakon puno trvenja i svađa, raspala se njemačka vlada. Što se dogodilo?

Ekonomija, ekologija i Ukrajina

Korijen problema semaforske vlade jest činjenica da je njemačko gospodarstvo lani bilo u kontrakciji, a ove godine se očekuje stagnacija. Na tragu ustavno zapisanog fiskalnog pravila o ograničenom zaduživanju (godišnji proračunski deficit je ograničen na 0,35 posto BDP-a), koji je bila usvojila još prva vlada Angele Merkel 2009. godine uslijed tada nadolazeće krize eurozone, Ustavni sud je bio naložio vladi da razmotri plan ograničavanja troškova.

Vođa liberala i ministar financija, Christian Lindner, sastavio je dokument koji je izašao u javnost, a predlaže rezanje niza socijalnih programa, ali i privremenu obustavu nekih od ambicioznijih planova u području zelene tranzicije, kao i ukidanje solidarnog poreza. Potonji je korišten za financiranje programa ekonomske transformacije bivše Istočne Njemačke.

Zeleni, a posebice vice-kancelar i okolišni ministar, Robert Habeck, optužili su Lindnera za onemogućavanje svih planova koje si je vlada zacrtala te nasuprot tome predložili snažnija ulaganja u zapošljavanje i transformaciju industrije. Pored toga, kao kamen spoticanja se kroz vladu provlači pitanje na koji način najbolje financirati ratne napore Ukrajine i u kojoj mjeri se Bundeswehr smije uključiti u pomoć obrani te zemlje. U službenom objašnjenju zašto ga je otpustio s mjesta ministra, Scholz je za Lindnera ustvrdio da je narušio povjerenje te prečesto blokirao usvajanje prijedloga zakona samo zbog svojih sitnih stranačkih interesa.

Stabilnost

Njemačka nema tradiciju manjinskih vlada, kao niti prijevremenih izbora. Poslijeratni politički sustav izgrađen je na temelju bolnih iskustava međuratne Vajmarske Njemačke s jasnim ciljem da se ugrade institucionalni osigurači koji su trebali spriječiti kratkotrajne i nestabilne vladine kabinete i neučinkovitu kontrolu Bundestaga nad vladom. Scholz se par godina trudio manevrirati i kormilariti svojom čudnovatom koalicijom koja je ipak pod teretom previše različitih, prvenstveno ekonomskim, stavova, morala pokleknuti. Pa ipak, budući da će se izbori održati početkom 2025. godine, oni su samo uvjetno prijevremeni, jer se ipak odvijaju u istoj godini u kojoj su i redovno bili predviđeni, uz odmak od devet mjeseci (redoviti izbori bi bili u rujnu).

Kao zalog stabilnosti, njemački parlament ima odredbu o konstruktivnom glasovanju o povjerenju, prema kojemu bilo tko, tko ruši vladu, mora ustvari predložiti alternativnog kancelara i njega staviti na dnevni red. Ako taj prođe, nova vlada stupa na dužnost, a stara je pala. Međutim, ne postoje indicije da će se to sada dogoditi, već će, kako je najavljeno, Scholz tražiti glasovanje o povjerenju svojoj vladi, koje neće proći, te će time biti otvoren put za nove izbore.

Zanimljivo je i naglasiti kako predsjednik, premda ima uvelike ceremonijalne ovlasti, može odbiti ostavku kancelara. Strogo uzevši, nakon što mu ne prođe glasovanje o povjerenju koje sam potakne, kancelar ne mora automatski tražiti predsjednika da raspusti parlament (i time i njega razriješi), no to u pravilu slijedi. Gerhard Schröder je 2005. bio zadnji koji je izazvao prijevremeno raspuštanje Bundestaga putem glasovanja o povjerenju svojoj vladi.

Budućnost

Prema višemjesečnim trendovima ispitivanja javnoga mnijenja, skoro trećina birača bi dala povjerenje demokršćanima i njihovom kancelarskom kandidatu Friedrichu Merzu. Merz vodi stranku od siječnja 2022., a u rujnu ove godine potvrđena je njegova kandidatura. Naspram Angele Merkel, slovi kao predstavnik konzervativnog krila stranke, priželjkuje snažniju kontrolu granica te je, sukladno osobnom poslovnom iskustvu, skloniji protržišnim rješenjima.

Alternativa za Njemačku, koja je u istočnim pokrajinama gotovo svugdje izbila na prvo mjesto, na nacionalnoj razini ima oko 18 posto podrške. Nema naznaka da bi demokršćani bili spremni ulaziti u bilo kakve poslijeizborne pregovore s njima. Scholzov SPD je pao na 16 posto, Zeleni su na 12, a liberali se vrte oko petpostotnog praga. Ljevica sigurno neće ući u Bundestag, osim ako ih ponovno ne spasi pravilo o tome da tri izravno osvojena mandata (u jednomandatnim okruzima, u njihovom slučaju, najvjerojatnije u istočnim četvrtima Berlina) također kvalificiraju za raspodjelu listovnih mandata na nacionalnoj razini. Ustavni sud je nakon lanjske izborne reforme koja je za cilj imala smanjenje Bundestaga, privremeno dopustio korištenje ovog alternativnog praga na izborima 2025. godine. Savez Sahre Wagenknecht, koja je lani napustila Ljevicu, osvaja oko 7 posto na nacionalnoj razini.

Po svemu sudeći, nakon izbora ponovno slijedi velika koalicija, u kojoj bi Merz bio kancelar, a Scholz vicekancelar. Sve druge koalicijske konstelacije čine se, prema sadašnjem omjeru snaga, kao nemoguće ili nevjerojatne. Birači će vjerojatno snažno kazniti i zelene, a ne samo liberale, a nije nemoguće da AfD na nacionalnoj razini dođe i do petine mandata.

Raspad vlade dolazi u najgore moguće vrijeme, kada je i vlada u Parizu na klimavim nogama, London ima pregršt svojih problema, a Amerika još ne zna što sve donosi nova Trumpova administracija.