Nogomet je svakako javna i kolektivna aktivnost, nabijena emocijama i usko vezana uz lokalne i nacionalne identitete, te stoga ima inherentan politički karakter. Navezanost europske kulture nogometnog navijanja uz lokalne i regionalne identitete upravo je jedan od razloga zašto je došlo do širokog odbijanja ideje elitnoga, zatvorenog klupskog natjecanja na kontinentalnoj razini, poznatog pod nazivom Europska superliga.

Više od kluba

Slogan Barcelone jest „više od kluba“ te je to svakako povijesno točno, budući da za vrijeme Francove diktature i suzbijanja manjinskih jezika i identiteta stadion Camp Nou bio jedno od rijetkih mjesta gdje se u javnosti mogao čuti katalonski, i to u obliku navijačkih pjesama. Odluka legendarnoga nizozemskog igrača Johana Cruijffa (međunarodno poznatiji u angliziranoj inačici Cruyff) da svoje treće dijete nazove Jordi po sv. Jurju, zaštitniku Katalonije, imala je duboke političke konotacije. Naime, za vrijeme frankizma katalonski su oblici imena bili nezakoniti, pa je mlađi Cruyff upisan pod tim imenom u očevom rodnom Amsterdamu.

Posljednjih godina, posebice nakon neustavnog referenduma o katalonskoj neovisnosti, odnosi Barcelone i Madrida krajnje su zategnuti, pa ipak, kada igra Španjolska, navija se zdušno u cijeloj državi. Međutim, prema važećim španjolskim propisima, igrači se moraju odlučiti hoće li igrati za Furiju, ili pak za katalonsku reprezentaciju koju FIFA ne priznaje. Premda igrači mogu biti načelno kažnjeni ako se odluče paralelno igrati za obje, nacionalnu i onu autonomne provincije, branič Barcelone Gerard Piqué je istodobno bio nastupao i za Španjolsku i za Kataloniju. Podsjetimo, inače, da su Katalonci i kapetan reprezentacije Busquets, kao i Dani Olmo, Gerard Moreno, Jordi Alba, Eric García te mnogi drugi članovi španjolske nogometne vrste.

Brexit i nogomet

Odnos nogometnih reprezentacija i identiteta kompleksan je i u Ujedinjenom Kraljevstvu, još jednoj složenoj kraljevini na zapadnom dijelu europskoga kontinenta. U navlas svim sportovima koji su u toj državi važni (poput nogometa, ragbija, kriketa i slično), natječu se reprezentacije jedne od četiriju „domaćih nacija“ (home nations), a ne britanska nacionalna momčad. Godine 1984. zbog sve većeg problema s huliganizmom na stadionima i oko njih, ukinuto je Britansko domaće prvenstvo (British Home Championship), na kojemu se takmičile nogometne vrste Engleske, Škotske, Walesa i Sjeverne Irske (izvorno Irske, prije podjele otoka).

Ovo natjecanje bilo je najstarije nogometno natjecanje međunarodnoga karaktera (izvorni naziv mu je bio British International Championship). Pobornici Brexita, kako prije, tako i poslije njega, često su vezani uz specifični engleski, a ne britanski identitet, te stoga svoj vizualni izričaj u javnome prostoru ponajviše nalaze kroz navijačku ikonografiju oko engleske nogometne reprezentacije. Nasuprot tome, Brexit je ponovno aktualizirao pitanje neovisne Škotske, što je pak otvorilo pitanje načina budućeg određivanja škotskog naspram britanskog državljanstva te posljedično i prava na igranje za škotsku nogometnu vrstu.

Reprezentacija i integracija

Za zapadnoeuropske države koje imaju kolonijalno naslijeđe ili su pak u proteklim desetljećima zbog velikog broja useljenika iz raznih bližih i daljih zemalja zadobile kulturno heterogen karakter, pitanje nacionalne reprezentacije u nogometu uvijek je i pitanje uspjele ili neuspjele integracije useljenika, ali i sposobnosti reprezentacije da predstavlja svu kompleksnost tih društava. Tako se u njemačkim medijima počesto raspreda o tome je li netko od igrača turskoga podrijetla 'dovoljno dobar' domoljub ili pak ima podvojenu lojalnost, ne pjeva njemačku himnu pred utakmicu i simpatizira Erdoğana.

Slične diskusije vođene su i u kontekstu galskih pijetlova, gdje se također nerijetko pozorno gleda jesu li svi nogometaši koji vuku korijene iz raznih kutaka bivšeg Francuskog Carstva 'dovoljno dobri' sinovi Republike. Kao svakako etnički najraznolikija reprezentacija na ovome prvenstvu općenito te među onima koji su se plasirali u završnicu, izdvaja se Švicarska. Kroz redove njene momčadi prelamaju se pak identitetski prijepori i sukobi s jugoistoka Europa, pa zato vijesti o švicarskoj vrsti ponekad prerastaju u rasprave o albanskim Kosovarima i sukobu Beograd-Priština.

Veliki i mali

Europsko nogometno prvenstvo također odražava duboke razlike u bogatstvu između istočnog i zapadnog dijela kontinenta. Dok je u prvoj fazi natjecanja, po skupinama, bilo zastupljeno reprezentacija kako velikih, tako i malih, bogatih i siromašnijih europskih nacija, u osmini finala našle su se, dakako, reprezentacije zemalja iz liga Petice (Španjolska, Engleska, Njemačka, Italija, Francuska), te tek dvije momčadi novih država članica Europske unije (Hrvatska i Češka) i jedna s istoka Europe, izvan i daleko od Unije (Ukrajina).

Upravo je potonjoj prolazak u fazu pripetavanja, naspram Rusije koja je bila zadnja u svojoj skupini, donio barem malenu satisfakciju, u kontekstu sukoba na istoku te zemlje i ponovnog rasta napetosti uslijed gomilanja ruskih snaga uz granicu ovoga proljeća. Ovaj posljednji slučaj nas podsjeća kako za male zemlje nogometni uspjeh može biti poticaj za nacionalni ponos i naspram geopolitičkih i ekonomskih realnosti, dok nas britanska i španjolska priča upućuje na razmišljanje kako nogomet i reprezentacija mogu biti izvor i spajanja i razdvajanja u složenim državama u kojima postoje snažni pokreti za odcjepljenje.

Ovo neobično prvenstvo, igrano pred pandemijski ograničenim tribinama i jubilarno u nizu gradova diljem Europe, podsjeća nas kako je nogomet redovito više od igre, sport kroz koji se izražavaju kolektivni identitet i kroz koji se nastavljaju politički prijepori i sukobi drugim sredstvima, od zelenog stola do zelenog travnjaka.