Teško se ovih dana, gledajući i čitajući o zbivanjima u Vukovaru, ne upitati: kome je sve to skupa trebalo?! Tko može imati koristi od tih nekoliko dvopismenih i dvojezičnih ploča na vukovarskim državnim institucijama. Postavljenih, razbijenih pa ponovno stavljenih i kordonima policajaca pomno čuvanih ploča koje bi, kako to vidi premijer Zoran Milanović, trebale i na simboličkoj razini poručiti kako je 'rat gotov', premda zbivanja u Vukovaru zorno pokazuju da u tome gradu ipak još nije nastupio ni istinski mir. Hoće li one uistinu doprinijeti nastavku procesa pomirenja između Hrvata i Srba toga grada i cijele Hrvatske? Mogu li one, ovako kako su postavljene, doprinijeti zacjeljenju ijedne ratne i poratne traume, ispravljanju ijedne nepravde i postizanju ikakvog napretka u bilo kojem području života građana Vukovara? Hoće li se vukovarski Srbi, gledajući u te table, uistinu osjećati prihvaćenijima a vukovarski Hrvati zbog tih ploča postati svjesnijima da s njima, u njihovom zajedničkom gradu, žive i Srbi (kao da toga, prije tih ploča, nisu bili dovoljno svjesni)? I je li uopće problem u tim dvojezičnim pločama ili je on pak negdje puno dublje, kao što to u svom nedavnom komentaru na ovom portalu pojašnjava Ivana Simić Bodrožić

Jedno je, valjda, sasvim jasno: sve nagomilane frustracije Vukovaraca i ratnih stradalnika, koje ovih dana tako zorno dolaze do izražaja, neće nestati same od sebe. Osjećaje nepravde i nemoći neće moći riješiti nikakve nametnute administrativne mjere, ploče ni policajci koji ih, po svojoj dužnosti, moraju čuvati. Neće ih, kako stvari stoje, riješiti ni političari koji su svih ovih godina od tih istih građana birani, među ostalim i zato da bi ih riješili. Jer su, po tko zna koji put, i ovih dana pokazali da im je više stalo do međusobnog prepucavanja i postizanja političkih poena, negoli do stvaranja preduvjeta da bi ratne rane uistinu zacijelile. I Vukovarci i žrtve, i manjine i branitelji ponovno su im, po tko za koji put, i ovih dana služili kao sredstvo, a ne kao stvarni cilj njihova djelovanja.

Jer, kako drukčije tumačiti činjenicu da su ama baš svi vladini dužnosnici – od premijera Milanovića do ministara Bauka i Matića – lopticu odgovornosti za nastalo stanje prebacivali na HDZ, dok je čelnik najjače oporbene stranke uzvraćao protuoptužbama prema kojima SDP-ova Vlada 'ne poštuje NAŠE svetinje': Otkud ta silna potreba da se ama baš sve mora svesti na razinu međustranačkoga prepucavanja SDP-a i HDZ-a, a svaki društveni problem, ma kako suptilan i osjetljiv bio, pokušava ugurati u tu sirovu stranačku bipolarnost?

Premda, spustimo li se stvarno na tu (dvo)stranačku razinu problema, pozicije tih dviju stranaka prema pitanju dvojezičnosti u Vukovaru nisu nimalo jednostavne i jasne kao što bi one htjele da budu. Jer istina jest da HDZ-ovo današnje protivljenje ćirilici u Vukovaru ne izgleda nimalo vjerodostojno, jer su upravo njihovi vijećnici u Vukovaru, kao što im to tako rado ovih dana prigovaraju iz SDP-a, u ljeto 2009. zajedno s SDSS-om Statutom uveli dvojezičnost u taj grad, iako to tada nije bilo zakonski nužno. No ni pozicija SDP-a nije puno vjerodostojnija. Jer, ako je toj stranci uistinu stalo do zaštite prava na jezik i pismo srpske nacionalne manjine u Vukovaru, kao što se danas čini da jest, zašto je onda te 2009. bila protiv? Ili je, pak, istina o stavovima tih stranaka spram upotrebe srpskoga jezika i pisma u Vukovaru možda još i zamršenija pa je HDZ, kao i danas, i onda bio protiv, a SDP, kao i danas, i onda bio za, ali su glasovali tako kako su glasovali iz nekih drugih, puno prizemnijih i, iz pozicije postizborne raspodjele lokalnih fotelja i utjecaja, puno opipljivijih razloga? Nije li, onda, sasvim legitimno zaključiti da je to vrijedno europsko civilizacijsko dostignuće - izraženo u pravu ljudi da se, uz određene uvjete, i privatno i javno služe svojim jezikom i pismom, makar bili i manjina – te ne tako davne 2009. u vukovarskom gradskom vijeću bilo manje vrijedno od prizemnih stranačkih interesa i lokalnih fotelja? Nisu li, ukratko, prava srpske nacionalne manjine stranačkim igračima tada bila tek sredstvo, a ne stvarni cilj?

A što ako je i danas tako? Što ako je nedavno demonstrativno postavljanje dvojezičnih ploča u Vukovaru od strane SDP-ove vlade i, jednako tako demonstrativno, protivljenje tome činu od strane HDZ-ove oporbe ponovno tek sredstvo mobilizacije svojih birača, pokazivanje političkih mišica ili skretanja s nekih drugih tema, a ne stvar uzvišenih načela provedbe zakona i zauzimanja za pravdu. Neće li u tome slučaju i proklamirana prava vukovarskih Srba i ponovno raskopana rana vukovarskih stradalnika biti tek kolateralna žrtva te vječne SDP-HDZ-ovske (dakako, i uz sufliranje drugih, manjih igrača) političke utakmice?

Stoga, da bi se nagomilani problemi i nepodnošljivi tereti Vukovaraca uopće mogli i početi rješavati, apsolutno je nužno nadići sve stranačke igre i interese. I veličina žrtve stanovnika toga grada i važnost stvarnog – na istini i pravdi zasnovanog - pomirenja Hrvata i Srba i poštivanje prava i dostojanstva svih i svakoga i u Vukovaru i po cijeloj Hrvatskoj, to jednostavno zaslužuju.