Kamala Harris još nije službena kandidatkinja jer još nije potvrđena na stranačkoj konvenciji, no ustvari ju gotovo svi već tretiraju kao takvu. Osim što su ju poduprli svi potencijalni protukandidati te istaknuti članovi stranke, prije par dana je dobila i javnu podršku bračnog para Obama. Upravo podrška bivšeg predsjednika i bivše prve dame, za koju godinama dio demokrata priželjkuje i predviđa da će se jednog dana i sama kandidirati, presudni je trenutak kada je Harrisova „okrunjena“ za novu uzdanicu Demokratske stranke.

Donald Trump nije odbio sučeljavanje s Kamalom Harris, već nije htio potvrdi sudjelovanje u takvom televizijskom spektaklu prije negoli ona bude i službeno nominirana. Kako bi iduća debata trebala biti u rujnu (uz vjerojatno još dvije u listopadu), a demokratska konvencija treba biti održana u kolovozu, nema bojazni da će američka javnost ostati zakinuta za izravni sraz dvoje kandidata za vjerojatno i dalje najmoćniju političku dužnost na svijetu.

Duhovi prošlosti

O Trumpu već svi sve znaju i tu nema nekih nepoznanica. Bio je već predsjednik, a prije toga desetljećima javna, medijski eksponirana osoba. Oni koji su mu vjerni i slijede ga poput gurua, neće se dati razuvjeriti. Oni koji u njemu pak vide hodajuće zlo, teško da će prigrliti ikakav argument izrečen u njegovoj kampanji.

Međutim, Kamala Harris u ovih stotinjak dana do izbora ima svakako puno prostora popraviti ili pokvariti sliku koju odašilje u javnost, prezentirati se u ovom ili onom svjetlu. Mediji koji su skloni demokratima, pa prema tome i njoj, počeli su već „peglati“ njen imidž, pokušavajući zataškati ili relativizirati dvije već ranije spomenute teme koje će zasigurno biti problem tijekom kampanje i to ne toliko zbog toga što bi Trump i Vance to učinkovito koristili protiv nje, već zato što su to teme gdje će demokratska kandidatkinja teško moći doprijeti do (bijele) radničke klase, poglavito na Srednjem Zapadu, koja predstavlja dio biračkog tijela koje bi moglo biti presudno na ovim izborima. Mediji su joj isprva prišili pomalo čudnu titulu „carice za granicu“ (border czar) da bi sada krenuli umanjivati činjenicu da je ona kao potpredsjednica bila (i još jest, do studenog) izravno zadužena za rješavanja pitanja ilegalnih migracija preko američko-meksičke kopnene granice. Rekordnih više od 10 milijuna ljudi je bez valjane vize ušlo u SAD, a Harrisova istovremeno smatra da se ilegalni prijelaz granice treba smatrati prekršajem, a ne kaznenim djelom.

Ova tema nije samo pitanje otvorenosti ili zatvorenosti suvremenog američkog društva i toga da Trumpovi pristaše gaje američki nacionalizam i nativizam, već toga da je sigurnost granice elementarno pitanje suverenosti neke države te da se dio bijele (a pogotovo crne) radničke klase može osjetiti zanemarenim u koristi nedokumentiranih useljenika. Pored toga, pokazalo kako je Harris na vrhuncu pokreta „Crni životi su važni“ podržala fond za plaćanje jamčevine za pritvorene nasilne prosvjednike u Minnesoti. Međutim, ta podrška se svela samo na jednu objavu na Twitteru, a nikada na uplaćivanje donacija. Pa ipak, jedna od glavnih zadaća za njenu kampanju u idućim tjednima bit će upravo raščišćivanje slike o sebi – je li ona izrazito stroga državna tužiteljica koja je ljude slala u zatvor zbog relativno benignih stvari ili je bila spremna zbog identitetskih politika koje razdiru suvremenu Ameriku podržati ili barem opravdavati političko nasilje i vandalizam. Najpoštenije bi bilo reći da je ona u različitim fazama svoje političke karijere bila i jedno i drugo, no bitno je znati kakva bi bila kao američka predsjednica.

Najbolja uzdanica

Polako se sužava broj potencijalnih imena koja bi se trebala pronaći na glasačkom listiću uz ime Kamale Harris. Ona i njen tim za kampanju proveli su proces provjere za nekoliko mogućih sukandidata, no najavili su da će tek idućeg mjeseca izaći u javnost s konkretnim imenom. Dok su neki od njih već i ranije spominjani, pojavila su se i neka druga zanimljiva imena. Također, neki od guvernera su se relativno jasno ogradili od te mogućnosti, tj. poslali poruku kako se žele nastaviti fokusirati na vlastite savezne države, dok su drugi prilično otvoreno dali svima do znanja da su spremni na taj izazov.

Josh Shapiro, guverner Pennsylvanije i dalje je u užem izboru. Analize njegovih recentnih govora pokazuju kako ima karizmu „židovskog Obame“, tj. da retorikom i mimikom dosta podsjeća na nekadašnjeg predsjednika, što mu je svakako plus u očima mnogih građana. Pa ipak, upravo Shapiro stalno naglašava kao se želi posvetiti svojoj saveznoj državi, što i ne čudi, budući da je na dužnost tek od siječnja prošle godine. Andy Beshear, guverner Kentuckyja je također i dalje na listi potencijalnih kandidata za potpredsjednika. On bi, kao zaređeni đakon, mogao Harris pomoći u dopiranju do južnjaka protestanata (srednjostrujaških, ne i evanđeoski usmjerenih). Međutim, ne dolazi iz države bojišnice te prema svemu sudeći, demokrati ne mogu osvojiti izbore u Kentuckyju.

Mediji dosta ističu Marka Kellyja, senatora iz Arizone. Arizona jest država bojišnica i nosi relativno puno (11) izborničkih glasova. No, Kelly nema tu političku težinu kao drugi, iskusniji senatori ili pak guverneri. On je nekadašnji astronaut, što mu daje prepoznatljivost, ali ne i političku dodanu vrijednost. Naposljetku, premda nije isprva bio u prvome planu, među favorite za mjesto kandidata za potpredsjednika isplivao je guverner Minnesote, Tim Walz. Walz dolazi iz savezne države koja je poznata po javnim politikama koje podsjećaju na socijaldemokratske politike u Europi. Lokalni demokrati nastupaju pod imenom Demokratska stranka – Farmersko-radnička stranka, budući da su nastali spajanjem izvorno dviju političkih organizacija. Walz je bivši sveučilišni nastavnik i sindikalist te je u Minnesoti uveo nešto što u Europskoj uniji smatramo samorazumljivim, ali je u Americi znak progresivne (čitaj: lijeve) politike – plaćeno bolovanje te plaćeni rodiljni dopust. Walz bi pomogao Harrisovoj približiti se radnicima, na koje upravo pikiraju Trump i Vance, a i ublažio bi njen imidž političarke iza koje stoje krupni poduzetnici, poglavito iz informatičkog sektora i industrije zabave.

Krivi odabir

J. D. Vance je isprva kotirao kao mlada, energetična protuteža Trumpu koja će ga nadopunjivati. Međutim, nepromišljenim izjavama i javnim istupima, poput onog kojim je implicirao da žene bez djece nemaju jasnog udjela u budućnosti zemlje pa ne bi trebale o njoj niti odlučivati, mnogima nije najbolje sjeo. Uz to, iza priče o radničkoklasnom odrastanju u zaboravljenoj provinciji stoji također kandidat koji je više kod kuće s bogatim donatorima negoli sa zavarivačima i blagajnicama. Premda je Trump sklon nepredvidljivim potezima, teško je za očekivati da bi se doista riješio svojeg sukandidata. Na kraju krajeva, nije da je Trumpova popularnost krenula padati zbog Vancea, no nije niti rasla. Trump je također imao krajnje čudnu izjavu, no koju se dade, ustvari razjasniti.

Naime, krenuo je aktivno snubiti evanđeoske protestante za koje je ustvrdio da rijetko izlaze na izbore, a da bi baš sada trebali izaći i njega podržati, a kasnije niti ne moraju više glasovati, jer će on ionako sve tako dobro urediti da mogu komotno ostati i doma na izborni dan. U tom kontekstu je i spominjao svoje stare teze o tome da demokrati omogućavaju dopisno glasovanje i velik ulazak nedokumentiranih migranata kako bi manipulirali izbornim procesom te obećao povrataka na isključivo glasovanje na papirnatim listićima, na izborni dan. Neskloni mediji su izjavu o tome da evanđeoski birači neće trebati glasovati u budućnosti protumačili kao najavu diktature i dokidanja izbora. Premda je Trump doista osoba koja se divi diktatorima poput Putina, izjavu ipak treba tumačiti u kontekstu nadobudnosti kampanje i tvrdnje da će on sve tako grandiozno urediti u iduće četiri godine, da će kasnije biti svejedno izađe li čovjek na biralište ili ne.

Opasni svijet i svjetski policajac

Dugo najavljivano Netanyahuovo obraćanje Kongresu prošlo je očekivano. Dio velikih kritičara njegove politike ga je kritizirao, a podržavatelji su mu pljeskali, posebice oni koji su dobili obilate donacije za kampanju od AIPAC-a, glavne lobističke organizacije koja promiče američko-izraelsko savezništvo. Harris je dala jednu relativno odmjerenu izjavu, gdje je jasno osudila vandalizam i protužidovstvo prosvjednika pred Kongresom, ali se i založila za što brži prekid vatre i pregovore koji bi trebali omogućiti trajnu uspostavu mira i sigurnosti, uz istovremeno političko samoodređenje Palestinaca. Jedima kritika prosvjednika nije dobro sjela, drugima se nije dopalo što je baš na dan Netanyahuovog govora ona imala zakazan put izvan Washingtona.

Od presudne je važnosti kakvu će vanjsku politiku Bijela kuća voditi nakon studenog. Dio Amerikanaca više ne želi da njihova zemlja bude svjetski policajac te priželjkuje da se silni novci koji se ulažu u prekomorske vojne baze preusmjere u stvaranje radnih mjesta, kao i školstvo, zdravstvo i infrastrukturu u zemlji. Drugi pak upozoravaju kako Amerika ne može ostaviti na cjedilu ostatak NATO-a (čitaj: Europu) i prepustiti ih na milost i nemilost Rusima. Jedino Washington može istovremeno razgovarati s Tel Avivom, Kairom, Rijadom i Ankarom. Čini se kako Teheran preko Hezbolaha želi isprovocirati novi rat u Galileji i južnom Libanonu, koji bi se mogao rasplamsati, putem posredničkih snaga u Siriji i Iraku, u regionalni sukob protiv Izraela, ali i američkih snaga u Iraku i drugih saveznika (Jordan, Saudijska Arabija, zaljevske monarhije).

Trump tvrdi kako se pod njegovim vodstvom napad 7. listopada ne bi dogodio te da bi on odmah zaustavio rat u Ukrajini. Kijev daje signale kako da je spreman pristati na zamrzavanje sukoba koje bi impliciralo gubitak teritorija na istoku i jugu zemlje. Europska unija ne uspijeva proizvesti vodstvo u međunarodnim sigurnosnim odnosima koje bi imalo adekvatne odgovore na osovinu Moskva – Teheran – Peking – Pjongjang. Bilo Harris, bilo Trump, ne mogu si dopustiti američki izolacionizam, a niti srljanje u neku novu misiju uvođenja demokracije u prekomorske diktature. Bit će potrebno puno mudrosti pronaći zlatnu sredinu koja će jamčiti slobodu i sigurnost s obje strane Atlantika.