Dječja pornografija na internetu nije nikakva vijest. Niti je pak novost da je u ekspanziji. Nove tehnologije omogućuju da anonimni 'korisnici' sjede u privatnosti svoga doma i eksploatiraju djecu na način na koji to inače nikada ne bi činili – niti bi poželjeli da se čini njihovoj djeci. Da se ne zavaravamo: mnogi od njih ujedno su i roditelji. Čak, vjerojatno, i brižni. No, naglasak je ovdje upravo na anonimnosti, koja je ključna za skriveno nastrano ponašanje ovih ljudi.

Što bi se dogodilo kad bi anonimnosti nestalo, kad bi pristup ljudima koji se koriste ovakvim sadržajima postao moguć? Jedna je nedavna akcija otkrila da je moguće doći do njihovih internetskih adresa. Naime, nizozemski ogranak međunarodne organizacije Terre des Hommes (TDH), koja se bori protiv eksploatacije djece u nerazvijenim zemljama, ovog je proljeća dva i pol mjeseca vodio tajnu operaciju na internetskim chatovima. Učinili su to kreirajući kompjuterski lik desetogodišnje filipinske djevojčice, a cilj im je bio skrenuti pažnju na porast web-cam dječje pornografije. Čim se 'djevojčica' pojavila na webu, bila je zasuta lavinom ponuda. Za kratko vrijeme bilo ih je oko 20.000 iz 71 zemlje.

Na konferenciji za medije koju su u Haagu organizirali prošlog ponedjeljka, 4. studenog, istraživači TDH rekli su da su preko chata identificirali oko 1.000 korisnika iz 65 zemalja. Pedesetak je samo bilo iz Kanade, kako je objavio tamošnji Globe and Mail iz Toronta. Identifikaciju nisu obavili hakiranjem niti nekim ilegalnim postupcima, već na temelju onoga što su sami pedofili dobrovoljno govorili o sebi. Njihovi su podaci predani Interpolu. Kako zaključuju aktivisti, priča se svodi na to da se lako može doći do podataka o tim ljudima, samo što policija nema sredstava za njihovo praćenje i procesuiranje. To potvrđuje i činjenica da je TDH pronašao podatke o samo šest slučajeva sudske osude zbog web-cam seks turizma: u Kanadi, SAD, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Švedskoj i Australiji! Kako je objasnio direktor projekta, Hans Guyt, na konferenciji koju je dijelom prenio i BBC, zanimljivo je da profil ljudi koji se javljaju na takvim chatovima ne odgovara predrasudi o usamljenim perverznjacima srednjih godina. Naprotiv, javili su se muškarci najrazličitijih dobnih skupina, obrazovanja i zanimanja, a mnogi od njih su situirani, imaju obitelji, dakle, tzv.obični ljudi, za koje susjedi nikada ne bi posumnjali kako se upuštaju u takve aktivnosti. “Ovi ljudi vjeruju da su nevidljivi. Misle da su nedodirljivi.”- rekao je Guyt. Kad su zaklonjeni anonimnošću i uvjereni da ne mogu biti uhvaćeni i kažnjeni, njihove moralne kočnice popuštaju. Akcija TDH-a otkrila je samo vrh ledenog brijega dječje pornografije koja, prema izvorima UNICEF-a ima oko milijun žrtava godišnje. Isto je tako po tko zna koji put isplivala na površinu neugodna činjenica da se u to ne upuštaju neki tamo luđaci, monstrumi i perverznjaci već obični ljudi, susjedi, rođaci, poznanici.

Pod krinkom anonimnosti: zločin bez kazne

Istraživanja o korisnicima dječje pornografije nisu jedina koja dovode do ove vrlo neugodne spoznaje o običnim ljudima. Kada je godine 1992. američki povjesničar Christopher Browning objavio svoju knjigu 'Ordinary People – Reserve Police Battalion 101 the Final Solution in Poland' (Obični ljudi – rezervni policijski bataljun 101 i 'konačno rješenje' u Poljskoj), izazvao je veliku pažnju. I to ne zato jer je u knjizi bilo novih i senzacionalnih podataka, već stoga što je prvi puta postalo jasno da su rezervni policijski bataljun 101 činili – dobrovoljci. Godine 1942. poslani su u Poljsku gdje su u kratkom vremenu ubili 38.000 Židova, a deportirali u logore 45.000. Tako im je bilo naređeno. Doduše, postojala je i mogućnost da odbiju naređenje, ali od 500 njih učinilo je to tek petnaest. Nisu bili posebno regrutirani, niti su bili članovi nacional-socijalističke stranke. Uglavnom iz Hamburga i okolice, bili su to ljudi raznih profila, zanimanja i starosti. Zapravo su predstavljali reprezentativni uzorak tzv. običnih ljudi. Lani je objavljena još jedna zanimljiva knjiga koja svjedoči o tome što su u stanju ljudi učiniti kada su uvjereni da – iz ovog ili onog razloga – neće biti kažnjeni. Radi se o knjizi 'Soldaten' (Vojnici) . To je ustvari zbirka dokumenata nastala prisluškivanjem zarobljenih njemačkih vojnika u britanskim logorima, a otkrivena tek 2001. Njihovim razgovorima dominira racionalizacija nasilja, shvaćenog kao rad, posao, zadatak kojeg netko treba obaviti…Nesvjesni da ih prisluškuju, vojnici prepričavaju stravične detalje pri čemu najviše upada u oči nešto što bi se moglo nazvati 'viškom' nasilja. Naime, nasilje koje više nema drugog cilja osim, recimo, demonstriranja osjećaja nadmoćnosti pred kompanjonima.

Suština ovakvog ponašanja, bilo da je riječ o eksploataciji djece, o ubijanju civila ili cyber agresiji, bilo da je u pitanju rat, ideologija, tehnologija ili članstvu u stranci na vlasti, je u postojanju pokrića koje počinitelju jamči izostanak kazne. Nesumnjivo, razlike u stupnjevima počinjenog krimena su nemjerljive, No pokazuje se da je, iluzijama uprkos, čovjek sposoban za sve, pa i ono najgore, ako ima 'zaklon'. Svatko od nas u najobičnijoj ili najizuzetnijoj situaciji ima mogućnost moralnog odabira i dobro je znati da u tome najveću ulogu igraju okolnosti.

I na kraju, spomenimo jedan neusporedivo blaži ali bliži primjer nekažnjenog nastranog ponašanja. Ipak, riječ je o istovjetnom izvoru: anonimnost koja garantira nekažnjavanje. To su anonimni komentari na web portalima, poput ovoga na kojem upravo čitate tekst. Zamišljeni kao nešto dobro i zanimljivo, kao prilika da čitatelji iznesu svoje stajalište, da budu aktivni sudionici u komunikaciji, a ne samo pasivni konzumenti, ovi su se komentari u kratko vrijeme - naravno, ne samo kod nas - uglavnom sveli na krajnje ispade bijesa i agresije. Toliko su neproduktivni i zapravo štetni jer ometaju bilo kakvu komunikaciju, da su ih neke ozbiljni mediji u SAD počeli ukidati. Od prije nekoliko dana to je učinio i jedan hrvatski portal. Još jedan svakodnevni, mali ali očigledni primjer kako anonimnost daje priliku čovjeku da pokaže najgore od sebe. Zato i dalje moramo tražiti nove načine da se zaštitimo od našeg najgoreg neprijatelja, nas samih.