Početkom veljače, Slobodna Dalmacija objavila je priču stanovnice Dugoga Rata: mjesna joj je ljekarnica, pozivajući se na prigovor savjesti i vjerska uvjerenja, odbila izdati kontracepcijsko sredstvo propisano liječničkim receptom. Isti je dnevnik ovih dana izvijestio o sličnom slučaju s ginekološkog odjela splitske bolnice. Ispunjena otajstvima vjere, ginekologinja nije htjela pregledati osamnaestogodišnjakinju, uplašenu mogućnošću neželjene trudnoće, jer joj je tijekom seksa s dečkom puknuo kondom. Umjesto utjehe i stručne pomoći, u bolnici je dobila turu prijekora utemeljenih na crkvenim stavovima.

Oba slučaja pratilo je izdašno razumijevanje strukovnih udruga i tiha solidarnost kolega. Ljekarnici i liječnici, naučili smo tako, imaju se pravo pozvati na savjest obogaćenu vjerskim dogmama i crkvenim naputcima, ali bi morali osigurati da 'netko drugi' pacijentu pruži uslugu. Uz tople strukovne preporuke, međutim, ne ide i GPS s programiranom mogućnošću detekcije drugih, čija savjest nije suprotstavljena kontracepcijskim sredstvima. U regiji pretvorenoj u kolijevku agresivne religioznosti, možda nije predalek dan kada drugih neće biti, ili će, vođeni oportunizmom, kao jednom od ključnih nacionalnih vrednota, jednostavno držati jezik za zubima.

O prigovoru savjesti, kao institutu koji je vojnicima dopuštao izuzeće od nošenja oružja, uz ostalo i iz vjerskih razloga, u Hrvatskoj se govorilo početkom devedesetih. U praksi, malobrojni su prizivatelji bili brutalno šikanirani, prokazivani kao državni neprijatelji, a o crkvenoj potpori nisu ni sanjali. Istodobno, profesionalni je vojni pogon nesmetano funkcionirano. Čak i previše.

Danas su se uloge promijenile. Državu utjelovljuju njezini profesionalci, liječnici i ljekarnici s naglo uzbibanim savjestima u sferi kontracepcije, sakralizacija se provodi u državnoj bolnici i u ljekarni koja s državnim zavodom ima sklopljen ugovor. Država, dakle, posredstvom svojih službenika, prekorava građane zbog manjkave privrženosti vjeri, a ona, pak, prestaje biti osobni odabir i postaje sredstvo prisile. Pravo religioznih liječnika i ljekarnika na osobni prezir prema svakom legalnom obliku kontracepcije trebalo bi biti jednako vrijedno kao i pravo pacijenata da ne znaju za njihova privatna nagnuća. Konačno, država u čijoj se bolnici i ljekarni, umjesto pomoći i lijekova, nudi nerazblažena dogma, sve manje je zajednica slobodnih građana, a sve više zona vjerske prisile.

Sloboda vjeroispovijesti znači i slobodu nevjerovanja. Kada bi opisana vjerska isključivost dobila recipročan odgovor, liječnici ili ljekarnici ateisti hladno bi otpravljali pacijente vjernike, kojima bi, tako, ostala tek mogućnost zadovoljenja potrebe za zdravstvenom skrbi moljenjem kurativnih količina Zdravomarije i Očenaša.

U pamet države, kao mogućeg arbitra, nikad i nigdje, a posebno ovdje, ne valja vjerovati. Najavljujući ovih dana obračun s homofobnim sadržajima u udžbenicima školskog vjeronauka, vlast je propustila shvatiti kako njezin posao nije mijenjati kršćansku ili islamsku doktrinu o istospolnosti, nego zaustaviti trend potiskivanja sekularnosti iz javnih ustanova i vjeronaučnu nastavu konačno udaljiti iz svojih škola. Bilo bi sjajno da samo to nije shvatila.