Radimir Čačić ostaje član Vlade, ali već sada javno priznaje da je razočarao i samog sebe kao toliko očekivani gospodarski čudotvorac. Kao čovjek koji je trebao graditi, poticati, pregovarati, nagovarati i zarađivati, ostvario je tek oko 15 posto vlastitih obećanja, a nakon nepravomoćne presude u Mađarskoj, ostaje obilježen kao političar kojemu će u mnogim budućim poslovima jedna ruka zauvijek ostati vezana na leđima. U bilo kojem od presudnih nadmetanja, koja bi trebala pokrenuti hrvatsko gospodarstvo, njegova će mađarska mana ostati čavao u cipeli s kojim više nikada neće moći neumorno trčati uzbrdo. Barem njemu osobno ne treba objašnjavati da u svim zamašnim političkim, diplomatskim i gospodarskim pothvatima, čak i prividno najbolji prijatelji, prvo prekapaju po manama koje se mogu najbolje iskoristiti za zloporabu pregovaračkih prednosti. Od svemoćnih naftnih tajkuna u Petersburgu pa do preplašenih direktora hrvatskih javnih poduzeća, od sumnjičavog Bruxellesa do bezbrojnih civilnih udruga. I tako Čačić zauvijek ostaje obilježeni ministar koji će tek sada morati mnogo više raditi, a daleko manje galamiti, kako bi mu se stvarno povjerovalo da je, bez obzira na sve, postigao najviše što se moglo postići. Od njega će se tražiti više od drugih, a stalno provjeravati pod trostrukim povećalima, pretežito u znaku sumnje, a vrlo rijetko u potvrdi trijumfa.

On neće u zatvor, ali što god činio u narednih šest mjeseci ili godinu dana, zauvijek će ostati obilježen tom neizbrisivom mrljom na službenom kaputu. Čačić je već davno naučio kako ništa ne uspijeva tako dobro kao uspjeh, a ne šteti toliko opako kao opće uvjerenje da je za taj uspjeh plaćena prevelika, a možda i iznuđena cijena. Ne samo u obliku nužnih ustupaka, koji čine prirodni dio svake međunarodne trgovine, već i kao plod teških ucjena i neprestanog podmetanja. Ova je Hrvatska zbog Čačića već izgubila dio europskog ugleda, dok Milanović neprestano raspiruje, a ne smiruje moralni teror ozlojeđene javnosti. On brani čovjeka koji još nije dobio nijednu gospodarsku bitku, a podmeće leđa pod političara koji je svoju osobnu sudbinu praktički izjednačio sa sudbinom cijele koalicijske Vlade. Bez obzira na sve grijehe HDZ-a, ova Vlada ipak nije dobila mandat za žongliranje novim izdanjem demagaškog relativizma, u kojem se prvo nabrajaju propusti žrtava, a tek onda raspravlja o mogućoj odgovornosti pravog krivca i uzročnika.

Čačić nije samo čovjek gruboga nastupa, kako ga brani premijer, već nesretna, nesigurna i neobuzdana osoba, koja u svemu što radi u prvom redu želi dokazati da sam određuje sva pravila igre, pa će uvijek biti prvi kada treba izgovoriti uvredu, a zadnji kada treba priznati vlastita ograničenja. U tome i treba tražiti odgovor na pitanje zbog čega je ova mađarska priča tijekom vremena postala tako presudna. Ljudi su već oprostili nesreću, ali su sve teže podnosili taj 'loš i grubi stil' i uzaludna obećanja. Čačić je od novinara tražio da ga službeno nazivaju prvim potpredsjednikom i strateškim partnerom i prije negoli je Sabor potvrdio sva ta paradna imenovanja. Čačić je podjednako ironično otpisao sve prigovore Bruxellesa ('sav se tresem'), baš kao što sada čak i predsjedniku Republike poručuje da zašuti zauvijek, budući da je glasovao kao što je glasovao. I dok je u sličnom iznuđenom braku s HDZ-om šef HSS-a mudro stajao po strani s vječito ispruženom prosjačkom rukom, Čačić od političkih suradnika želi napraviti pokorne sljedbenike, a od pravih pobjednika izbora nemoćne političke sponzore, kao da namjerno čini sve što može (i to vrlo uspješno) da od prometne nesreće – napravi političku katastrofu.

I u filozofiju cijele stranke javno je ugradio tu iluziju elitističke nedodirljivosti ('mi smo najbolji'), a ponekad se ni Vesna Pusić, koja trenutno lebdi na previsoko razapetoj žici, ne može oteti tom nezdravom stranačkom nagonu. Ona zna da Čačićevo guranje u nadzorni vrh Ine može biti pogubno za Hrvatsku, ona osjeća kako diše Bruxelles kada Hrvatsku tjera da ispuni i njezina saborska obećanja, ona ima dovoljno političkog iskustva da bude sigurna da u vlastitoj klijentelističkoj stranci još nisu došla vremena za unutarstranačke pučeve, baš kao ni za radikalne promjene u Vladi, u kojoj na sve strane pršti neutemeljeni ministarski ekshibicionizam. Baš kao u vremenima kada su se osobne biografije krivotvorile, cenzurirale, popravljale i brisale iz političkih i državnih razloga, tako i danas pod inozemnom pravosudnom krinkom, Čačićev odvjetnički tim želi unaprijed izbrisati tvrdoglavu stvarnost, neugodne činjenice i nedvojbene istine. O Čačiću se ne bi smjelo govoriti, Čačiću se ne smije protiviti, Čačić jedini govori istinu i samo Čačić ima pravo da čak i iz vladajućih redova otjera sve svoje kritičare.

Zbog toga se ovdje ne radi samo o ovakvom ili onakvom spuštanju ili podizanju ljestvice, dvostrukim mjerilima, pogubnom tumačenju demokracije, ili nepodnošljivom sukobu javnih i privatnih interesa. Nema idealnih politika, savršenih stranaka, nepogrešivih političara ili nedodirljivih obećanja, ali ipak postoje granice, kada razočarana većina prestaje opraštati, a poniženi glasači okreću leđa i svojim dosadašnjim uzorima. Ovdje se više ne radi samo o Čačiću, Milanoviću, HNS-u i SDP-u, već o novoj moralnoj i društvenoj krizi, koja sve pouzdanije dokazuje da raskid s HDZ-om nije donio onu vrst društvene katarze koja se tako radosno zahtijevala nakon zasluženog poraza jedne krimogene, nasilne i samoljubne politike. Nitko razuman nije očekivao neposrednu gospodarsku renesansu, ali je većina vjerovala da neki drugi ipak mogu biti drugi i drukčiji.

I ono najgore, što se baš nikome ne može oprostiti: i ljudski životi postaju potrošna roba, kolateralna šteta i pravosudna glavobolja. Oni koji su usmrćeni iz nehata ostaju podjednako mrtvi, kao i oni koje su namjerno ubili. Politički analitičari mogu zauzimati različita stajališta, pravnici mogu igrati najprljavije igre, novac može gaziti sva pravila, a demokracija se prečesto svodi na ispraznu formu, ali u tom samoubilačkom samozapetljavanju ova je koalicija već dokazala da nema snage za ono najvažnije: moralnu i društvenu katarzu. Možda će Čačić biti uspješniji i s jednom vezanom rukom od mnogih drugih galamdžija, ali će u povijesti hrvatske politike ovaj slučaj ipak ostati zapamćen kao još jedan sunovrat u beskonačnoj enciklopediji beščašća.

U hrvatskoj političkoj povijesti to se desilo i Tuđmanu, i Račanu, i Sanaderu, i Kosorici. Možda se nikada kao sada nije toliko raspravljalo o odgovornosti, etici i moralu, ali se i sada, baš kao i uvijek, ne može sakriti kada se vladajući počinju ukopavati u vlastite rupe, sudarati u vlastitim rovovima, a iza leđa javnosti utrkivati u novoj jagmi za koalicijskim pogrebnim lopatama. Čačić će možda iznuđenim državnim i europskim novcem (javna poduzeća i fondovi) izgraditi sve te svoje dvojbene hidroelektrane i termoelektrane, ali je ova Vlada i bez Omble već zaplesala po vrlo poroznom tlu, a javni politički prostor, i bez Plomina 3, zagadila vrlo otrovnim političkim isparavanjima.