Svoje su prošlotjedno restoransko druženje započeli štruklima, a završili štrudlom. Otkrio je to, očito zadovoljan konzumiranim, saborski zastupnik Furio Radin komentirajući sadržaj radnog objeda čelnih ljudi vladajuće koalicije održanog u zagrebačkom restoranu Baltazar.

Restoranski susret predsjednika HDZ-a i Vlade Andreja Plenkovića s kolegama iz stranaka koje u ovom trenutku čine parlamentarnu većinu izazvao je pažnju javnosti iz najmanje dvaju razloga. Prvi je vjerojatno jedan od posljednjih većih izazova stabilnosti koalicije do završetka mandata aktualnog saborskog saziva izazvan ovoljetnim izjavama predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca. Drugi je zasad još uvijek oprezno testiranje mogućnosti da upravo ovakav sastav koalicije ostane na vlasti i nakon redovitih parlamentarnih izbora koji bi se trebali održati do kraja 2020. godine.

Ne prakticira se uzalud to da se i najmanji problemi u poslovnoj, a osobito u političkoj suradnji rješavaju za – stolom. Opušteno ozračje, neformalno druženje i raznovrsna jela teško mogu djelovati destruktivno. Nakon što su se razišli sudionici ovog ručka koji se protegnuo u večeru odjednom je sve unutar koalicije postalo jednostavnije i optimističnije.

Tako je koalicija za koju nitko nije glasovao na prošlim izborima - jer se kao takva nije ni pojavila na njima i čiji se sastav formirao ovisno o dostupnosti malih i mikro stranaka te pojedinaca koji su bili spremni podržati HDZ radi vlastitih interesa - uoči posljednje godine mandata većine Vlade napokon dobila neke vanjske konture i mogući identitet. Hrvatska je na taj način, nakon Kukuriku koalicije koja je upravljala zemljom od prosinca 2011. do siječnja 2016., dobila drugu restoransku koaliciju na vlasti. Baltazar koalicija ili Štrukli koalicija vrlo će vjerojatno i sama izdržati pun mandat na vlasti, ali će se, kao i ranija Kukuriku koalicija, na njoj – teško održati.

To ne znači da se nakon sljedećih izbora za zastupnike u Hrvatski sabor, koji se u redovitom ciklusu trebaju održati dogodine od kraja listopada do kraja prosinca, na vlasti neće zadržati HDZ. To samo znači da će aktualni HDZ-ovi koalicijski partneri nakon novih izbora veoma teško izboriti sadašnji status mlađih partnera najjače stranke u koaliciji, neovisno o tome što bi Andrej Plenković bio najsretniji da upravo s njima održava novu parlamentarnu većinu. A ne, recimo, sa strankama koje upravo podržavaju predsjedničku kandidaturu Miroslava Škore. Ili, ne daj Bože, sa SDP-om u domaćoj inačici koalicije koja trenutačno vlada Njemačkom.

Sve naše koalicije

Otkako je šesteročlana koalicija predvođena SDP-om i HSLS-om pobijedila na parlamentarnim izborima 2000., Hrvatska već dva desetljeća u kontinuitetu ima različite koalicije na vlasti. I dok su SDP-ove koalicije na vlast stizale kao predizborne, HDZ-ove su bile i predizborne (Domovinska koalicija 2015.) i poslijeizborne (u vrijeme premijerskih mandata Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Andreja Plenkovića), ali je u njima, u odnosu na SDP, HDZ uvijek bio znatno utjecajniji od svih ostalih članica koalicije. HDZ ih je odreda sklapao kako bi svoju relativnu većinu parlamentaraca prebacio u apsolutnu većinu najčešće osiguravajući stabilnost vlasti, osim u slučaju prve neurotične koalicije s Mostom nezavisnih lista. Što su u tim HDZ-ovim koalicijama mlađi partneri bili mandatno i politički slabiji, HDZ je bio vidljiviji kao de facto jedina relevantna vladajuća stranka. Tko se sjeća doprinosa HSS-a, HSLS-a i DC-a u vladajućim koalicijama kada je premijer bio Ivo Sanader ili zbog čega su važne Hrvatska demokršćanska stranka (HDS) i Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (HDSSB) u sadašnjoj koaliciji, osim što s nekoliko zastupnika čine saborsku većinu?

U sadašnjoj koaliciji na vlasti osim HDZ-a jedini kakav-takav opipljiviji položaj imaju HNS, koji je 2017. zamijenio iz koalicije izbačeni Most sa svojim šesteročlanim klubom zastupnika u Hrvatskom saboru, i SDSS - više zbog političke poruke i imidža koji Andrej Plenković želi održati negoli zbog svoje brojnosti u saborskim klupama. Klub Stranke rada i solidarnosti s nezavisnim zastupnicima, odnosno 'Bandićevi žetončići', unatoč svom dvoznamenkastom broju, nema nikakvu političku snagu ni najmanju unutarnju idejnu koheziju jer bi se urušio prilikom prvog većeg izazova, što je već navijestio odlazak zastupnika Roberta Jankovicsa s njegova čela. Od svih koalicijskih partnera Milan Bandić je najmanji problem Andreju Plenkoviću. Jer ga uvijek može svesti na najmanju moguću mjeru. Poglavito s pozicije kojoj teži zagrebački gradonačelnik. A to je utjecaj na nacionalnu politiku u cilju one gradske.

Kako pokazuje situacija u Saboru i - restoranu, vladajuću koaliciju i dalje čini sedam stranaka s cijelim nizom nezavisnih zastupnika: HDZ, HNS, SDSS, BM 365, HDS, HSLS i HDSSB. Europski su izbori potvrdili da nijedna od njih osim HDZ-a nije ni blizu petpostotnoj podršci birača. SDSS je u svibnju osvojio 2,66 posto glasova birača, HNS 2,60 posto, Bandićeva Stranka rada i solidarnosti 1,97 posto, HSLS 0,54 posto, HDS 0,33 posto, dok je stranka Branimira Glavaša odustala od sudjelovanja na europskim izborima dodatno se marginalizirajući. S obzirom na to da je na tim izborima HDZ osvojio 22,72 posto glasova birača, stranke vladajuće koalicije zbrojeno su jedva prešle 30 posto glasova. Toliko je otprilike dobila i Kukuriku koalicija na europskim izborima 2014., također godinu dana prije parlamentarnih izbora. Ukratko, premalo da se u istom sastavu planira uspjeh.

Siguran samo Radin?

Možda zbog toga i diplomatski sročene poruke o tome da članice aktualne vladajuće koalicije i nakon sljedećih izbora zajedno formiraju parlamentarnu većinu zvuče više utješno nego li poticajno. Uostalom, tko će među njima osim HDZ-a i SDSS-a, koji se natječe u posebnoj XII. izbornoj jedinici, obnoviti parlamentarni status? Možda HNS s jednim mandatom u III. izbornoj jedinici te Milan Bandić u dijelu Zagreba. Eventualno HSLS kroz Bjelovar. Zastupnici Kluba nacionalnih manjina podržat će i najtanju većinu. O prebjezima koji su iz redova oporbe pretrčali HDZ-u ne treba pak ni govoriti. A zapravo svi oni ovise o HDZ-ovoj milosti te tome hoće li nekoga od članova partnerskih stranaka doslovce unijeti u saborske klupe, kako je to potpuno nepotrebno učinio 2016. HDZ-u takvo što više ne treba jer stranka želi izboriti što više vlastitih mandata, a ne besmisleno proizvoditi potrebu za stvaranjem koalicije koja to u biti i nije.

Koalicijski je objed prošlog tjedna platio HDZ, očito puno manje no što je to platio dovodeći se u situaciju da s nekoliko stranaka čija je podrška birača u zoni statističke greške hini rad koalicije. Koalicija će voditi Hrvatsku i nakon sljedećih parlamentarnih izbora, ali je od svih mogućih kombinacija jedino izvjesno da će novu parlamentarnu većinu podržavati – Furio Radin. Osim ne zaključi li jedan od najdugovječnijih saborskih zastupnika da je 70 previše...