Između vikenda koji je započeo blogerskom karijerom čovjeka o kojem se godinama pisalo ili nije smjelo pisati te vikenda koji je završio brutalnim policijskim nasiljem nad građanima Barcelone, hrvatska je javnost preživjela emocijama nabijen tjedan.

Emocija su bili pošteđeni samo oni koji su imali pametnijega posla, pa nisu pratili društvene mreže i medije. Dakako, i oni koje razgaliti nije mogla ni antologijska scena u kojoj budući najpoznatiji bloger u Hrvata ljubi vola među rogove. Dakle bešćutnici.

Prvo je predsjednica države spomenom zasluga Katoličke crkve i svećenstva emocionalno uznemirila nazočne na svečanoj sjednici u povodu Dana Istarske županije i 70. obljetnice Pariške konvencije, nakon koje je Istra pripojena matici. Točnije, Hrvatskoj. Cijeli taj spektakl je i mimo incidenta s predsjednicom bio obilježen neopisivim izljevima radosti i ushićenja, pljeskanja i skandiranja, hukanja i zviždanja, tako da je bio sve samo ne svečan.

Dok su se po društvenim mrežama lomila koplja je li u konkretnom slučaju riječ o demokratskom izražavanju nezadovoljstva cjelokupnim političkim likom i djelom izviždanih ili je pak riječ o ponašanju koje nije primjereno prigodi i odaje netrpeljivost prema Crkvi i svećenicama, čak i kada su (a u tom slučaju jesu) činili dobro, malo tko je ovaj događaj shvatio kao razbijanje predrasuda koje Hrvati imaju o Istrijanima ili (još češće) Istrijani sami o sebi. Ipak, to je to. Isti smo, ma koliko se trudili da nismo. Ako je po netoleranciji, jedan smo narod. Obitelj, takoreći.

Podjetinjili zbog definicije

Kad smo već kod obitelji, dan-dva poslije sve nas je zdrmao i nacrt novoga Obiteljskog zakona, skinut sa stranica Ministarstva obitelji, useljeništva i demografske obnove, prije nego ga je većina ljudi stigla pročitati do kraja. Naime zapeli smo već na prvoj i posve neočekivanoj prepreci: definiciji obitelji u Hrvata.

U smislu ovoga zakona, bio je to posve nepotreban pothvat koji je izazvao, malo je reći, burne emocije građana. Iako je u našem zakonodavstvu obitelj otprije definirana (Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji NN 70/2017), ova prilično sužena definicija toga tko je i što je obitelj potresla je mnoge do mjere da su previdjeli ono puno važnije – postaviti pitanje kako bi taj sporni članak mogao stvarno i materijalno utjecati na neke druge stvari, neka druga prava i obaveze. Zbog silnih emocija nismo stigli pročitati mnoge stvari, a neke pročitane ispravno protumačiti. Događale su se i burne reakcije na članke koji su odavno implementirani u Obiteljski zakon, a mnoga rješenja, samo zato što ne posjeduju dovoljan afektivan naboj, nisu prepoznata kao uzrok mogućih praktičnih problema, kao što je iseljavanje iz stana koji ste kupili prije braka ili vam je ostao u nasljeđe od roditelja. Zakon je ishitreno (dakle emocionalno) maknut s pojašnjenjem da je već stigao velik broj prigovora i sugestija, kao da se pretinac elektronske pošte napunio do te mjere da se prigovori nisu više mogli primati.

Kad ovakve stvari pišete ulazeći u materiju s previše osobnih uvjerenja i emocija (bračni drugovi moraju jedno drugom biti vjerni i održavati skladne odnose, roditelji su dužni odgajati djecu učeći ih domoljublju), a ne jasnih i preciznih pravnih okvira, svud oko nas leptirići i zvjezdice - emocije i žanjete. Mnoge je odrasle i zrele ljude ovo navelo da se ponašaju kao djeca. Bake su se uznemirile jer su prestale biti obitelj unucima s kojima ne žive u zajedničkom kućanstvu, bračni parovi bez djece su se osjetili izdanima (iako, s pravne točke gledišta, ni bake, ni oni na koji način nisu oštećeni), a mnogi kućni ljubimci su postali siročići.

Jer obitelj, to nije samo stvar krvne povezanosti ili sociološki konstrukt. Obitelj je prije svega stvar emocija koje osjećamo za one s kojima živimo ili smo vezani, bez obzira na srodništvo ili adresu stanovanja. Definicija obitelji je točno toliko koliko je i ljudi koji se smatraju članom neke od njih.

Ima li slučajnosti u lidlićima?

Kulminacija tjedne melodrame nastupila je aferom iz neidentificiranog splitskog vrtića. Još do jučer se po fejsbucima masovno padalo u nesvijest zbog micanja križeva s ambalaže na Lidlovim 'grčkim' proizvodima i prijetilo doživotnim bojkotom, a danas smo svi lidlići. Nema medija koji se na ovaj potencijalni događaj nije očitovao, niti vlasnika profila na Facebooku koji se nije pohvalio popisom proizvoda koje kupuje u Lidlu.

Točno je to da se poneka imućnija djeca izruguju onoj koja su manje imućna. Taj fenomen zlostavljanja djece postoji oduvijek, nije samo vezan za garderobu i ostale statusne simbole. Maltretiraju se oni koji su na bilo koji način drugačiji, oni koje je lako obilježiti. Djeca trpe strašne stvari, a unatoč svim protokolima o postupanju, nasilje često ostane neprepoznato ili se ne njega reagira prekasno ili neadekvatno.

Prema podacima Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, u Hrvatskoj je oko sedam posto djece bilo izloženo nekom od oblika međuvršnjačkog nasilja. Ono se najčešće i u najbrutalnijim oblicima događa između četvrtog i osmog razreda osnovne škole te, ponešto suptilnije, polaskom u srednju školu, što je osobito rizično za djecu iz ruralnih sredina koja dolaze u grad i u škole koje bi po svemu trebale biti mjesto u kojem se okupljaju uspješni učenici. Nažalost, uspjeh često nije sinonim za empatiju i ljudskost. Djeca vrtićke dobi uglavnom imaju drugi obrazac u manipulaciji statusnim simbolima. Ona rado pokazuju svoje nove tenisice i igračke, očekujući divljenje drugih (što uglavnom i dobiju) i tu se završava njihov svijet opsjednutosti materijalnim.

Kovanica 'lidlić' mogla je izaći samo iz usta odrasle osobe. I izrečena je drugoj odrasloj osobi. Je li kontekst bio zlonamjeran ili je sve bila šala neke tete koja se nakon podnevnog odmora suočila s velikim brojem identičnih majica i trenirki, pa svoje 'leptiriće' najdobronamjernije i lakonski promijenila u 'lidliće', najvjerojatnije nećemo saznati. Kao ni to jesu li odgovorni u vrtićima poduzeli sve da se ovakve stvari ubuduće ili uistinu ne događaju.

Mi smo svoje obavili. Ostavili smo status 'I ja sam lidlić'. Osjećamo se bolje. Do sljedeće afere u kojoj ćemo se cijela tri dana emocionalno involvirati.

A do kakvih apsurda može dovesti ta emocionalna bujica, najbolje pokazuje poruka 'lidlićima' pravobraniteljice za djecu na odlasku Ivane Milas Klarić: 'Učite strane jezike i bježite glavom bez obzira'!?  Kako osobna frustracija zamuti profesionalnost i etiku. Ili kako se, poput odluke ministrice kulture, poklekne pred emocionalnim ucjenama, pa se Noć kazališta stavi u ravan pučkih veselica koje nije pristojno održavati u datume kad se prisjećamo mrtvih. 

Reproduktivna prava radničke klase

Jedini događaj koji je obilježio protekli tjedan, a možemo reći da je bio lišen svakih emocija, prosvjed je aktivistkinja Platforme za reproduktivna prava. Tu nije bilo dva zeca, tri zeca. Dano nam je do znanja da pravo na pobačaj nije samo žensko, nego i klasno pitanje, te da borbu za reproduktivna prava treba pozicionirati u okvire šire radničke i klasne borbe.

'Pravo na pobačaj nužno znači i širu borbu protiv kapitalističkog sustava', ustvrdile su aktivistkinje.

Kako se rješava sukob interesa ako ste žena, a klasni ste neprijatelj, to nismo saznali. Nadam se da će tako i ostati.

Kad je u pitanju bloger s početka priče, novi tjedan je pred nama. Možda nekoga uspije ganuti.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala