Petak je poslijepodne i kamion s višetonskom prikolicom zgrće ostatke sponzorskog šatora ispred zagrebačke Arene, u kojemu se proteklih dana piramidalno točio šampanjac i trusio preskupi catering za korporativne goste. Preko puta dvorane, najveća dobitnica prve runde prvenstva – sirota gospođa koja skuplja prazne boce – do vrha puni stolitarsku vreću za smeće ambalažom preostalom iza navijača koji su se 'gorivom' uoči utakmica snabdijevali u obližnjem šoping centru. Nema više policije koja preusmjerava promet i osigurava autobuse, treperavih žutih svjetala, atraktivnih hostesa koje trčkaraju za skupocjenim vozilima gostiju s osiguranim parkingom ispod dvorane, dok se ostala kolju oko parkinga. Nestale su i horde raspjevane 'Kdo ne skače ni Slovenec, hej, hej, hej' ekipe, koja je proteklih dana okupirala kvart u zelenim dresovima s reklamnim sloganom austrijskog megadućana, svojevrsnog PR prosvjeda protiv prodaje najvećeg slovenskog trgovačkog lanca hrvatskom prehrambenom gigantu. Isparili su i zbog neuspjeha pokunjeni Makedonci, rastrčani Gruzijci, vremešni Nizozemci i vrckavi Grci, pa eto, i Hrvati koji su mogli izdvojiti 75 do 250 kuna da bi, rjeđe iz lože a češće iz ptičje perspektive, gledali košarkaške dvoboje divova (ili mrava, ovisno odakle gledate).

Ne mogu reći da će mi bilo što od spomenutoga nedostajati. Iako košarku pratim od najranijeg djetinjstva, a u kratkom periodu života sam je i igrao, nisam otišao ni na jednu utakmicu prvenstva. Malo me je zapekla savjest kad sam na dječjem igralištu spoznao da cijeli kvart ima neku žnoru za nabaviti kartu, ali sam ipak odbio sudjelovati u tom hrvatskom ritualu. Razlog tomu, uz bezobrazno skupe pojedinačne ulaznice (OK, to ide Fibi na dušu) jest činjenica da je autentična košarkaška publika iz zagrebačkih dvorana počela iščezavati negdje nakon onog famoznog silaska s postolja '95 u Ateni – znam to jer povremeno i dalje odlazim u Cibonu ili Dom sportova na poluprazne utakmice regionalne lige. Dobrim dijelom ju je zamijenila nova generacija, koja tekme pohađa ne bi li ispucala koji selfie iz lože i više se nervira zbog zakrčenog signala mobilnog interneta nego promašenih trica ili sudačkih odluka.

Još blesavija je usiljena potreba političara da se naslikavaju među plebsom u publici. Ne zna se što je bilo jadnije – televizijsko iskakanje iz paštete predsjednice Grabar Kitarović u reprezentativnom dresu, daru bivšeg kolege iz Sanaderove vlade a danas predsjednika HKS-a Ivana Šukera, ili spin cendranje iz Vlade kako je na uvodnoj utakmici sa Slovencima snimana samo predsjednica, a ne i premijer Milanović u društvu slovenskog kolege Cerara (zbog čega se HRT morao sakriti iza strane produkcijske kuće koja je radila prijenos). Predsjednica iz kadra nije izlazila ni dan poslije, kad se igralo protiv Grčke i dvorana i dalje bila koliko-toliko ispunjena, da bi je početkom radnog tjedna (i posljedičnog osipanja publike u Areni) u obiteljskom navijačkom pozeraju prekinule državničke obaveze. Milanović, pak, na utakmicu protiv Grčke nije ni došao, ali zato je na tribinama Arene odušak od fajta s bankama tražio njegov ministar financija Boris Lalovac – istini za volju, košarkaški fanatik koji zbog radosti loptanja pod obručima nerijetko sjedi na tribinama u društvu spomenutog Šukera, ali i Emila Tedeschija.

Osim političara, tko je još profitirao (ili pokušao profitirati) od prvenstva? Nešto bolji promet ostvarili su kafići i dućani u spomenutom šoping centru, Draženov muzej prodao nešto narančastih Šibenkinih dresova Nizozemcima, ZET naplatio nešto više kazni za švercanje u javnom prijevozu, a policija nije zabilježila nikakve incidente, iako su specijalci iz obližnje remetinečke postaje temeljito opsjedali kvart. Ni mediji nisu uspjeli iskopati neke sočne detalje, izuzmemo li poslovično zgražanje nad HKS-om zbog smiješne ceremonije otvaranja i općenito loše promocije događaja. Čak i ono rasipno Sanaderovo rukometno prvenstvo, što ga još uvijek otplaćujemo MMF-u, dičilo se neusporedivo življom atmosferom: sjetimo se samo pitomog Varaždina koji su te 2009. preplavile tisuće nabrijanih Makedonaca ili Osijeka koji su opsjedali Mađari - Sloveniju i Stožice 2013. da i ne spominjemo. Sve što smo na ovom prvenstvu vidjeli od košarkaške 'atmosfere' je pijano pjevanje po birtijama te tricaški turniri pred Arenom u organizaciji obližnjih dućana – tko ubaci par trica, dobije par posto popusta na tenisice.

A košarka? Njezina kvaliteta je opadala proporcionalno tijeku natjecanja u skupini i interesu publike, posebice kad je riječ o igri hrvatske reprezentacije. Na trenutak smo se ponadali da napokon imamo dovoljno discipliniranu momčad da se ne raspadne u ključnim trenucima, ali nas je prvo u pet minuta provozao grčki bog Spanoulis, potom nas u prvom poluvremenu stisli poluraspadnuti Makedonci, nakon toga nas na konopcima držali ambiciozni Nizozemci, da bi nam konačnu pljusku opalili Gruzijci, jedina reprezentacija koja se probudila upola natjecanja u skupini.

Je li strmoglavi pad u kvaliteti igre hrvatske reprezentacije posljedica općeg pada interesa za prvenstvo kako je ono odmicalo ili su dečki izgubili inicijalnu kemiju koju ni sve češća podizanja tona inače staloženog izbornika Perasovića ne mogu vratiti, doznat ćemo u nastavku prvenstva u Lilleu. Tamo nas prvo čeka visoka pucačka mašina iz Češke, a ako njih prođemo, raspištoljena Srbija, ekipa koja je dosad na turniru pokazala ponajviše. Ako nas izbace Srbi, makar na trenutak  pojavit će se medijski zapaljivija tema od potrage za novim Mamićevim nogometnim izbornikom. Košarka će se par dana nakon toga ponovo vratiti u zapećak javnog interesa, a za par mjeseci po medijima će početi iskrsavati repovi prvenstva, računi za osiguranje, građevinske radove i skupe cateringe. A ja ću se u tom trenutku prisjetiti one gospođe koja skuplja boce za veselim Slovencima i razočarano konstatirati kako, na žalost, ona ipak nije najveća dobitnica prvenstva. Gubitnike, opet na žalost, ni sad ni tad nije teško identificirati. Jedini je problem to što ih je - previše.