U lijepu me kašu uvalio moj drugar i cijenjeni kolega Inoslav Bešker. Čitam sve što napiše ili, dobro, skoro sve, što je i logično, jer ima smisla, a s većinom se i slažem. Ivana Miklenića iz Glasa Koncila, naprotiv, ne čitam, što je također

logično, jer se mahom radi o besmislicama i uključim se klikom na kompjutor tek kada čujem da je opet lupnuo neku koja je naširoko odjeknula. I gledaj što se zbiva. Vidim ovih dana Beškerov tekst u kojem u podnaslovu stoji da Miklenić u nečemu 'ima pravo' i, naravno, štrecnem se.

U glavi mi zbrka ravna onoj izazvanoj burzovnim bratoubilačkim ratom mađarskog MOL-a i mađarske Ine oko toga tko će preuzeti prevlast u toj hrvatskoj kompaniji. Jer, čekaj malo. Ako je po meni Bešker uvijek ili, ajde, skoro uvijek u pravu, a Miklenić nikada, što ja nesretnik sada da radim, o kome da mijenjam mišljenje? O Mikleniću nikako ne mogu, osim da me stave na muke Svetog Lovre, ali ako sada Bešker tvrdi da je ovaj u pravu, što mi drugo preostaje nego da zaključim da je u krivu moj drugar i cijenjeni kolega?

Kako bih zbrku maknuo iz glave, dao sam se na čitanje Beškerovog teksta i, hvala bogu, stvari su došle na svoje, ili je barem tako izgledalo. U tekstu se dere po Mikleniću zbog simpatija koje je pokazao prema Tomislavu Merčepu nakon njegovog privođenja, a posebno je uništavajući onaj dio u kojem ga se optužuje za ravnodušnost prema zvjerstvima koja su merčepovci činili čak nad djecom. Svaka je tu na mjestu. Ali onda naiđem, sunce ti žarko, na dio iz kojeg je i izvučen podnaslov da ovaj 'ima pravo', pa čitam ovako. Miklenić, biva, 'ima pravo biti solidaran s Merčepom, a ne sa zaklanima, ali dobro bi bilo znati u čije ime to piše, osobno ili…'

Stani malo, prijatelju. Otkud njemu, dođavola, to pravo?! Nitko nema pravo raspirivati i širiti mržnju iz nacionalnih, rasnih i drugih pobuda, čak se i hrvatski zakonodavac dosjetio da to treba smatrati kažnjivim, a evo ispada da je Mikleniću to dozvoljeno. Samo neka nam otkrije radi li to u svoje ime, ili u ime Crkve, kao da bi nas trebalo bogzna kako usrećiti ako ipak nije ovo drugo. I onda vidiš da mi – jer tu ne isključujem sebe – koji povremeno polemiziramo s Crkvom i njenim ljudima znamo ispasti bedačine koji tu nešto naširoko razglabamo i dokazujemo, pa nam se, kao u ovom slučaju, omakne i ono što nije dokazivo ni pred kakvim, ni božjim ni zemaljskim, sudom.

Trebalo bi, naprotiv, tjerati crkvene ljude da za ovakva lupetanja odgovaraju pred tim sudovima, barem u onoj tankoj mjeri koliko su odgovorni ostali građani. Ako se odnedavno kažnjava mladce zbog ustaške kape na glavi, zašto se ne bi Miklenića zbog iste takve kape u glavi? Osim toga, njega i slične trebalo bi učiniti odgovornim pred crkvenim autoritetima kojima su okrenuli leđa, iako su nam njima napunili uši da u njih više ništa ne stane. Evo, navest ću primjer. Kada Miklenić ignorira 43 srpske žrtve koje se Merčepu stavljaju na dušu, nakon što smo ga u desetinama, stotinama prilika gledali kako adorira Alojzija Stepinca, onda treba jasno reći da on time iskazuje prezir baš prema Stepincu. A vrijedi i obratno.

Stepinac bi protestirao da je živ

Jer iz svega što se dosad zna o Stepincu – a tu živo preporučujem friško objavljenu knjigu američkog povjesničara hrvatskih korijena Joze Tomasevicha 'Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945' – on sigurno ne bi ravnodušno mudroserio nad tim pobijenim Srbima, kao, eto, žrtvama 'okolnosti', kako je učinila ova nesreća Miklenić. Iako je posebno prije rata imao dubokih predrasuda prema pravoslavnima, što je tada na svim stranama bilo žalosno uobičajeno, Stepinac bi sigurno, s puno više hrabrosti nego što je danas potrebno Mikleniću, protestirao, osuđivao, zahtijevao da se s tim prestane. I to ne samo u internim prepiskama, kako se obično misli da je tekla njegova komunikacija s Pavelićem, nego i u propovijedima, jednom i u obraćanju velikom broju vjernika pred zagrebačkom katedralom.

Dakle, na istom mjestu gdje je Miklenić nekoliko desetljeća poslije poderao, žalibože, tko zna koliko cipela svoje kukavne i vrag zna kome potrebne crkvene službe. Eto, o tome se ovdje radi. Čak i u opasnom metežu Drugog svjetskog rata, u kojem se prevelik broj katoličkih svećenika poustašio, ali se nezanemariv dio i popartizanio (poneki, kao Svetozar Rittig, čak uz pristanak zagriženog antikomunista Stepinca), čak i u tom metežu, velim, Katolička crkva je svoje poslanje obavljala s više morala, odgovornosti i kuraže nego danas, kada je to praktički bezopasno. I sada bi ta crkva, koja ne zna valorizirati ni vlastitu prošlost, krojila sadašnjost i budućnost cijele Hrvatske, pa već drugi put zaredom cmizdri za Sanaderom. Po njoj je taj tvrdi vjernik bio, kao, najveća brana povratku komunista.

A to što je istodobno s podizanjem te brane sravnio sa zemljom branu protiv korupcije, to se Kaptol nimalo ne tiče. Valjda zato što su Sanaderove obilne budžetske porcije koje je dobivala Crkva također bile, jasno je kao dan, samo malo suptilniji oblik korupcijskog šopanja. Sada će sigurno zaredati pitanje okreće li Crkva leđa HDZ-u, ali ono je deplasirano, ili ga u najmanju ruku treba preformulirati. Crkva će uvijek biti za HDZ – njega ona doživljava kao svoje tijelo kojem želi biti duh (tako je bilo i s Bozanićevim 'grijehom struktura', što se slabo razumjelo) – ali postavlja striktne uvjete oko toga kakav, ovakav ili onakav, HDZ.

I dobro, ako i to pomogne da ova stranka ljosne s vlasti, nikakva šteta od toga, dapače, jer je više nego očito da je HDZ, bez obzira na ovu dobrodošlu antikorupcijsku kampanju, više problem nego rješenje problema za ovu zemlju. Ali to nimalo ne mijenja na stvari da nema nikoga, nije to ni HDZ, koji je gori od ovakve Crkve, jedine institucije u zemlji koja se danas otvoreno suprotstavlja borbi protiv korupcije i kažnjavanju 'naših' ratnih zločina.

Drugim riječima, Katolička crkva je najreakcionarnija organizacija u Hrvatskoj i uopće ne treba bježati od tog termina zato što je bio uvriježen za bivše komunističke vlasti. Jer kao što je Crkva bila najozbiljnija i najorganiziranija opozicija toj vlasti, tako je i ta vlast, sada se jasno vidi, bila najbliža pravoj ocjeni opasnosti od klera kada se sasvim popišmani i postane mu pretijesno u vlastitoj crkvenoj lađi.

Ova sadašnja vlast i Hrvatska u cjelini još nisu napravili ni prvi koračić u tom pravcu.