Godina je 1975. Malcolm McLaren, budući menadžer Sex Pistolsa, vraća se u London iz New Yorka, u kojem je pokušao kreirati američku verziju 'najveće rock prevare' s bendom New York Dolls. Dollsi su u to vrijeme imali gotovo sve potrebno za tu ulogu – idealan omjer autentičnog bijesa i njujorškog coola – no nedostajao im je element konfrontacije za kojim je McLaren očajnički tragao, uvjeren da ga može pretvoriti u srž marketinškog koncepta koji će on i njegova partnerica, također nedavno preminula Vivienne Westwood, prodati svijetu pod imenom punk.

Taj tajni sastojak, kako nas u temeljitom in memoriamu podsjeća Guardianov Alexis Petridis, McLaren je pronašao u odnosu Toma Verlainea i Richarda Hella, dvojca koji je 1974. osnovao bend prvobitno nazvan Neon Boys, iz kojega je kasnije nastao Television. Tom Miller i Richard Meyers, kako su se zvali prije promjene imena, pohađali su srednju školu u Denvilleu, gradiću u širem prstenu New Yorka. Dok Richarda iz tog vremena pamtimo kao šarenu budalu na heroinu koja se u majici s natpisom 'Please Kill Me' bacakala po pozornici, Tom je bio tankoćutna duša litavsko-poljske krvi koji je već odabirom prezimena francuskog pjesnika Paula Verlainea pokazao svoje profinjene umjetničke sklonosti.

Čak i 'Pistol', ona stripovska i pomalo površna serija Dannyja Boylea o Sex Pistolsima, posjeduje scenu u kojoj Malcolm McLaren entuzijastično vitla plakatima njujorških bendova iz CBGB-a dok obećava Sex Pistolsima kule i gradove, indirektno sugerirajući da je odnos Verlainea i Hella zapravo bio model za koktel ljubavi i mržnje Johnnyja Rottena i Sida Viciousa, na kojem su Pistolsi počivali. Jer tri godine prije londonskog benda koji je uveo punk u mainstream, Television su se raspadali i opet sastavljali na pozornici legendarnog njujorškog kluba u ozračju kaotičnih i genijalnih svirki, sve dok Verlaine nije lupio šakom o stol, izbacio Hella i okrenuo novi list.

Dvadesetak dana prije nego što će se roditi i potpisnik ovog teksta, 8. veljače 1977. izašao je 'Marquee Moon', prvi album Televisiona koji danas bez puno razmišljanja uvrštavam među deset najboljih koje sam čuo u životu. Iako se za mjesto u top 10, bar kad je riječ o legendarnim njujorškim pločama, tvrdo potukao s afro funk biserom 'Remain in Light' Talking Headsa, 'Marquee Moon' neusporedivo sam više slušao na slušalicama, sam sa sobom, s Verlaineovom elegantnom poezijom i sofisticiranim gitarskim driblinzima s partnerom Richardom Lloydom i diskretnom ritam sekcijom Ficca/Smith. Ni drugi 'Adventure', pa ni kasniji Verlaineovi solo albumi, nisu oskudijevali glazbenim biserima intimnog art rocka koji, slušani s današnjom distancom, zvuče kao sve što ćete voljeti godinama kasnije, no istodobno i kao nešto puno veće od svega toga.

Danas, 46 godina kasnije i nekoliko dana nakon što nas je Verlaine napustio, znam da u toj intimi nisam sam, jer Television je praktički izmislio svijet nezavisnog autorskog rocka kakav poznajemo. Vijest o njegovoj smrti možda niste pročitali baš na svakom portalu, ali ne postoji utjecajan glazbenik da mu se nije naklonio – od suvremenika poput Blondie ili Billyja Idola, preko prve loze njegovih nasljednika Michaela Stipea iz R.E.M.-a i Thurstona Moorea iz Sonic Youtha, pa sve do velikog dvojca Jeff Tweedy/Nels Cline iz možda najvećeg suvremenog američkog rock benda Wilco, koji isijava istu predivnu energiju kao Television.

Tko zna što bi se dogodilo da je u onom početnom natezanju dvojice talentiranih manijaka brvno prevagnulo na stranu Richarda Hella. Možda bi ispod šanka CBGB-a izronila neka njujorška Nancy Spungen, fatalna autodestruktivka koja bi povukla Hella na dno, a Televisionu i formalno donijela titulu očeva punka. Možda bi onda i Verlaine završio kao Johnny Rotten, posrnula ikona koja se danas ponižava nastupajući na irskom izboru za Eurosong.

Umjesto toga, Verlaineovov život obilježila je druga, besprijekorna punk ikona – Patti Smith, njegova bivša djevojka i bliska prijateljica koja se od našeg junaka oprostila prekrasnim esejom. Prisjećajući se intimnih detalja poput podatka da se gitare poduhvatio nakon što mu je hokejaški pak izbio zube te ga tako spriječio da postane saksofonist, ona argumentira ono što s današnjom zrelošću znamo: povijest glazbe je na ovoj krivini ipak skrenula u pravom smjeru. Jer, kako ističe majka Patti – da se mogu opet roditi kao dječak, bila bih Tom Verlaine.