Eto nama novog veselja. Jadranka Kosor najavila je da će Pelješki most ipak biti dovršen ili, ne znam kako se to drukčije može reći, da će ponovno biti dovršen. Taj ne zna se je li skuplji ili nepotrebniji most svakih se nekoliko godina pojavljuje kao predizborni adut HDZ-a za sretniju budućnost, zatim padne u zaborav, i tako u krug. Sada već sasvim sliči na mrtvaca kojem se periodično strese prst prašine s cipela i navuče odijelo kako bi bio izložen za novo magarčenje nedotupavnih birača, naviklih da im se podmeću i puno veća muda pod bubrege.

Doduše, nikad se ne zna. Možda se za to čudovište ovaj put ipak namaknu neke pare i mrtvac prohoda, ali i tada, ili baš tada, on će ostati spomenik jednoj iracionalnoj nacionalnoj politici. Europa odbija financirati njegovu gradnju, ne samo zato što se radi o financijskoj rupi bez dna, nego očito i zato što se kroz njega zrcali Tuđmanov stav po kojem je BiH neprirodna izraslina u trbuhu Hrvatske. Pa se nju treba ukloniti ili tako što će je se apsorbirati, kako je on zamišljao, ili tako što će je se zaobići nekakvim 'cordon sanitaireom', kako su utuvili zagovornici Pelješkog mosta.

Predizborno mahanje komunističkim strašilom

To će reći da je Kosorova u ovoj pred-predizbornoj kampanji zaigrala na kartu mumificiranih nacionalističkih emocija iz devedesetih, što će, slično kako je radio i Sanader, pred same izbore sigurno eskalirati demoniziranjem hrvatskog i jugoslavenskog komunizma i antifašizma i alarmnim zvonima o navodnoj novoj opasnosti od njih. Ali, kada je već spomenut Sanader, red je da se odmah kaže da je bivši premijer mala beba u odnosu na ono što sada gledamo. On jest prvi shvatio, a Karamarko vrijedno zapisao u svoj policijski notes, da se i samo na mahanju komunističkim strašilom mogu u ovoj politički zapuštenoj zemlji natući kapitalni stranački poeni. Čak dobiti i izgubljene izbore.

Ali, to je dječji vrtić prema onome što sada radi njegova nasljednica. Ona vodi bez premca najspektakularniju izbornu kampanju dosad, hazarderski va bank, tako da njezin rezultat može biti ili trijumfalno pretrčavanje pospane opozicije ili totalni, uništavajući poraz. Jer Kosorova se doslovce igra kao dominom tektonskim pločama na kojima je dosad ležala hrvatska politika, što je sebi dozvoljavao još samo Tuđman, ali čak ni on ovako hirovito i kockarski ludo. Dobro se to vidjelo nakon što je HDZ organizirao onu lakejski servilnu dobrodošlicu papi Ratzingeru, pa mu zatim s Dajlom spustio takvu kajlu kao da Vatikan predvodi navodnu novu talijansku pomamu za Istrom (u čemu odmah prepoznaješ tragove kopi-pejstanog Tita, istina zbrzane i nevješte).

Vidjelo se to odmah zatim i kada je uoči dolaska Angele Merkel u Zagreb procurilo najprije iz njemačkog tiska, a onda i direktnije, da je službeni Berlin jako nezadovoljan Kosoričinim kninskim pozdravom Gotovini i Markaču. To najjasnije govori da se kod hrvatske premijerke događa golemi zjapeći gap između sposobnosti realnog političkog prosuđivanja i ambicija da po svaku cijenu izbjegne izborni poraz. Ali, govori i o krmeljivoj inertnosti opozicije koja je tako tupo uvjerena da ništa ne može zaustaviti njezin dolazak na vlast da vodi kampanju bez kampanje, prepuštajući svu inicijativu zapuhanoj Kosorovoj, tako da ona tuče po opozicijskom peradarniku već i njegovim oružjem.

Linićev elektro-centaršut

Kada je Slavko Linić glupo najavio da će nova vlast privatizirati elektroprivredu (plus željeznice), stigao mu je britak i, zašto da se ne prizna, sasvim točan odgovor. To bi za posljedicu imalo poskupljenje struje, uzvratila je premijerka, rukovodeći se iskustvom više evropskih zemalja koje su se ludo upustile u privatizaciju elektrana, vodovoda, željeznica, pa su neke poslije navrat-nanos to morale ponovno otkupljivati; jasno, za puno veće pare. A ta bi budalaština u hrvatskom slučaju bila još i znatno veća. U Europi, naime, u ovakvim privatizacijama prednjače konzervativne stranke, dakle one kojima pripada i HDZ, dok se socijaldemokratske obično protive ili se barem ne guraju da to predvode.

Samo se, evo, u Hrvatskoj socijaldemokrati nude za ledolomce tih ekonomski promašenih i socijalno štetočinskih projekata, darujući prostor Kosorovoj da se ponovno pojavi u ulozi sućutne pučke 'majke', kojoj duguje sve ili gro onoga što je postigla u politici. I, razumije se, ona je taj podinteligentni ustupak objeručke prihvatila. I to ne samo u ovom slučaju. Ta žena skromnih političkih kapaciteta, ali ne toliko skromnih da ne bi vidjela kada je netko ispod njezine razine, zauzela je praktički cijelu bojišnicu hrvatske socijaldemokracije nakon što se osvrnula i osvjedočila da njeni tobožnji ljuti protivnici ondje nisu ostavili čak ni straže.

Tako Kosorova, a ne Milanović, tjera banke da pod prijetnjom kazni prave makar i simboličke ustupke štedišama pokošenim precijenjenim 'švicarcem' (badava se poslije pile iz kastavskog kokošarnika, Dragan Kovačević, junačilo da će nova vlast biti još brutalnija prema bankama i telekomunikacijskim trvrtkama). Ona, a ne šef SDP-a prijeti Mađarima puzajućom nacionalizacijom Ine, doduše skrivajući da je ta kompanija zaslugom i njezine stranke dovedena u stanje gotovo kolonijalne ovisnosti o državi iz sjevernog susjedstva. Ona, a ne Milanović, intervenira da se drvoprerađivačka industrija, netom se digla iz mrtvih, opet ne sahrani zbog ucjenjivačkog držanja monopolne državne šumarije.

Ukratko, Kosorova upravlja HDZ-ovim brodom tako što je nad njim razvila SDP-ova jedra. A socijaldemokrati i njihovi koalicijski saveznici s telećom ravnodušnošću gledaju taj igrokaz, iako ne bi više bilo nikakvo čudo da se pritom njihova 'sigurna pobjeda' pretvori u šačicu beživotnog pepela. Stvar ima i zabavno-fenomenološku dimenziju sjeti li se čovjek vremena kada se SDP počeo uspinjati na hrvatskoj političkoj sceni, pa se u dominantno desničarskom ozračju njegove čelne ljude čak doživljavalo kao neke nove partizane (Ingrid Antičević-Marinović je dobila i nadimak 'partizanka Mara').

E, sad smo dobili partizansku Jacu! Ona pod barjakom preotetim od SDP-a vodi svoju stranku u izbornu bitku koja više ne izgledaju tako izgubljeno kao prije nekoliko mjeseci. Istinabog, sve to jako sliči na neku izmaštanu, nepostojeću osmu ofenzivu Jadranke Kosor u kojoj je puno jeftine prijetvornosti i glume, što, uostalom, najbolje pokazuje primjer vezan baš uz NOB. Nakon što je prošle godine dala obnoviti Radaušev spomenik u Srbu, premijerka je ove zabranila svima iz svog okruženja da se pojave na godišnjici ustanka koji se ondje obilježavao. To je ono što se zove okret za 180 stupnjeva.

Ali, sjetit ćete se sigurno, nije se u Srbu pojavio nitko ni od vodećih opozicijskih pijevaca, ocjenjujući očito da u ovo predizborno vrijeme to ne bi bilo pametno, čime je, u krajnjoj liniji, omogućeno Kosorovoj da ni u ovome ne zaostane. Tako su joj ostali čisti poeni iz bitke s bankama i mađarskim MOL-om, i to bez obzira što se više radi o ekshibicijskim mečevima od kojih nema koristi, možda čak prije štete. Jer, nakon tog fingiranog rata s vlasnicima krupnog stranog kapitala, praktički je potrošena za dulje vrijeme mogućnost da u taj rat netko uđe s ozbiljnim namjerama.

Ali, i to u krajnjoj liniji ide na dušu opoziciji koja Kosorovoj kampanji, nalik kanti za smeće u koju trpa sve čega se dohvati, suprotstavlja nešto još gore –
kampanju bez ikakvog sadržaja. Čorbine čorbe čorbu.