Pročitate li ovaj tekst do kraja, ispod njega ćete naći onaj obavezni redakcijski dodatak 'Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala'.

Nemam baš nikakav problem s time, dapače, bilo bi nastrano i opasno da je obrnuto, naime - da sve moje stavove i mišljenja dijeli cijelo ovo uredništvo, pa još i 'nužno'. Bilo bi nastrano i opasno kad bi postojalo ijedno takvo glasilo, bez obzira na medij kojim se širi. Ne poznajem, zapravo, nikoga tko bi u takvoj redakciji poželio ostati dulje od minute, a kamoli raditi za nju. Poznajem, međutim, dosta ljudi koji drže da se citiranim upozorenjem redakcije (gotovo sve, nije tportal nikakva iznimka!) zapravo preventivno, zlu ne trebalo, ograđuju od vlastitih autora, onih koje su same angažirale da bi ih plaćale za iznošenje njihovih vlastitih stavova i mišljenja baš ovdje, kod njih, a istovremeno se ni jednom formalnom riječju ne ograđuju od gnoja i žuči što se krenu razlijevati odmah ispod autorovog zadnjeg retka, u čitateljskim i 'čitateljskim' komentarima.

Doista, nekako u svemu tome nismo ravnopravni, iz kojega god kuta pogledaš. Okej, ja sam davno povukao jedino oružje koje mi je na raspolaganju, pa dogovorio s redakcijom da se blokiraju svi, bilo kakvi, komentari ispod mojih kolumni. Zaštitio sam se dodatno i trudom da ne čitam te 'komentare' ispod tuđih tekstova, a i na Facebooku objave dijelim samo s tamošnjim prijateljima. Troslojna zaštita, reklo bi se. I uglavnom funkcionira.

Ali, kako se zaštititi kad takvi komentari postanu glavne vijesti, kad osvanu na naslovnicama portalâ, pa čak i novina? Kamo se skloniti kad se i njih krene ozbiljno analizirati, a ti unaprijed znaš da će od cijele priče samo još jedno magare završiti u vučjem želucu, još jedno u nizu, i ništa više? Posljednjih dana mnogo je rečenica izgovoreno o sramotnoj fejsbučnoj objavi nekog živozidaša i posljedičnim bljuvotinama kojima su u 'komentarima' pripadnici njegove sekte zasuli kolegicu Željku Godeč samo zato što je u novinama objavila nalaz Državne revizije o lovi koju je zamračila njihova sitnozuba družba. U moru tih rečenica jedinu je suvislu izgovorila Jelena Berković na televiziji N1, rekavši (citiram prema sjećanju): 'U ovom slučaju ne trebaju nam nikakvi posebni zakoni, dovoljan je i postojeći Kazneni, a neke od tih komentara moglo bi se procesuirati i po službenoj dužnosti, bez ičije prijave'.

Ništa se slično, naravno, ne događa, nego se čeka sastavljanje, dotjerivanje i izglasavanje nekakvog skroz novog zakona. Drugim riječima, nalomit će se tu kopalja i kopalja, iako će se sve to vrijeme zapravo samo uzgajati novo magare za vukov jelovnik. Što bi se drugo i moglo očekivati od zakona protiv širenja lažnih vijesti i govora mržnje, ako se već najavni intervju ministrice kulture na naslovnoj stranici Večernjeg lista oglašava posve slobodnim prijevodom riječi koje je ona zapravo kazala novinaru? Gomila je ljudi zacijelo opsovala ministricu, u ovom slučaju ni krivu nit dužnu, samo na temelju pogleda na tu naslovnicu, dakle – i bez listanja novina, bez čitanja i na kraju krajeva (a to nakladnik ne bi trebao zanemariti) bez kupovanja. Sluti li takav početak i na kakav suvisli, smisleni rezultat?

U društvu koje borbu protiv lažnih vijesti započinje bombastičnim objavljivanjem razotkrivanja lažne vijesti koja kao vijest nikad ranije nije ni osvanula, u zemlji gdje slobodarsko, antitotalitarističko promišljanje podliježe sudskom progonu, gdje psovači preko noći postaju pop-kulturne zvijezde a govor mržnje cvate u samom srcu parlamenta, gdje nastavnici s krivotvorenim diplomama utuvljuju djeci u glave krivotvorene činjenice, gdje je moguće tjednima kasniti s predajom peticijskih potpisa i skrivati svoje financijere a poslije glumiti pravednika kojega izigrava licemjerna država – tu, dakle, valja započeti s deratizacijom i dezinsekcijom cijele građevine. Od prizemlja prema vrhu.

Jedna od najranije zaboravljenih zadaća medija jest ona da – uza sve drugo - prosvjećuju svoju publiku, da je potiču na kritičko i analitičko razmišljanje prije donošenja zaključaka. Poticanje na takvo razmišljanje dokinuto je, siguran sam, otvaranjem mogućnosti da već za nekoliko sekundi, čim pročita naslov i ime autora, 'čitatelj' može pod lažnim imenom komentirati i autora, i informacije, i iznijete teze. Bez imalo razmišljanja, bez trunke pismenosti, bez grama odgovornosti.

Imam prijedlog za započinjanje deratizacije: baš kao što su jedan za drugim portali počeli dopuštati takve 'komentare', neka ih sad počnu, jedan za drugim – ukidati. Pod geslom 'Neću više smrad na svojim stranicama!' uštedjet će na honorarima za administratore i čistače, a i izbjeći mogućnost da ih se – kad taj famozni novi zakon bude donijet - tjednima po drugim medijima razvlači u negativnom kontekstu, sve zbog nekog manijaka koji ih je svojim govorom mržnje doveo na zao glas. Zauzvrat, ja ću otvoriti web stranicu 'kibla.hr', strogo specijaliziranu za psovače, lunatike, botove, stalkere i ini mrzilačko-prijetiteljski štakorluk i žoharluk. Već za pola godine skupit ću dovoljno posjetitelja da vam mogu uredno plaćati oglas kojim ćete sve svoje čitatelje željne prosipanja žuči upućivati na moju stranicu, pregledno razdijeljenu na rubrike 'Opća pljuvačnica', 'Seksistički na najjače', 'ZDS', 'Vrbadija', 'Zemlja je ravna kocka' i 'Udbaški okot' s, naravno, pripadajućim podrubrikama. Policiji, DORH-u i inim službama znatno ću olakšati i ubrzati primjenu zakonskih odredbi – štoviše, sve ću to i pokrenuti u bliskoj suradnji s njima, ali ću to uvijek rezolutno nijekati, tvrdeći da sam se obogatio isključivo zahvaljujući svojoj poslovnoj ingenioznosti i svesrdnoj pomoći građana RH, željnih slobode govora.

Što vam se čini od takve ponude? Ako ste za, imajte na umu da je isključivo moja i da ne predstavlja nužno stavove bilo koga drugog.