Hrvatska je politika, uz niz ostalih posebnosti, upravo nanovo definirala važnost dužnosti glavnog tajnika u političkim strankama. Poglavito u svojim najjačim političkim strankama, a koje su i nakon desetih demokratskih višestranačkih izbora od 1990., baš kao i na prvima, najviše zastupljene u Hrvatskom saboru. To su, dakako, HDZ i SDP.

Tako se SDP može podičiti time da prema Konačnim rezultatima izbora za zastupnike u Hrvatski sabor, koje je objavilo Državno izborno povjerenstvo, ima novoizabranog zastupnika koji je na aktualnim izborima dobio najmanji broj preferencijskih glasova u prvih deset izbornih jedinica. Riječ je o glavnom tajniku stranke Nikši Vukasu, a koji je na izborima 5. srpnja uspio dobiti 132 preferencijska glasa kao trećeplasirani na koalicijskoj listi svoga SDP-a s još šest stranaka. SDP-ov je glavni tajnik toliko tajnovit da su njegove vrline očito bile prava nepoznanica i za birače.

A možda je Nikša Vukas pogriješio s izborom zvanja te bi umjesto pod reflektorima na političkoj pozornici bio puno bolji kao komičar u stilu slavnog Bustera Keatona, na kojega podsjeća svojim nepomičnim izrazom lica ili kao obavještajac. Tajni agent 132.

SDP-ov glavni tajnik nije osvojio samo najmanji broj preferencijskih glasova, nego u saborske klupe sjeda i s manjim brojem glasova od broja koji su dobili svi zastupnici izabrani u XI. izbornoj jedinici, u kojoj glasuju birači bez prebivališta u Republici Hrvatskoj, te svi zastupnici izabrani u XII. izbornoj jedinici, namijenjenoj nacionalnim manjinama.

Previsok prag od 10 posto

Vukasov prethodnik na mjestu glavnog tajnika SDP-a Zvane Brumnić, još jedan uspjeli kadrovski izbor SDP-ova predsjednika na odlasku Davora Bernardića, u VII. izbornoj jedinici dobio je 223 preferencijska glasa, ali je s obzirom na četvrto mjesto na listi stigao do saborskih klupa jer je ovdje SDP-ova koalicijska lista dobila četiri mandata. Taman koliko treba. Od Brumnića je od petog mjesta naniže na matičnoj kandidacijskoj listi bilo čak sedam kandidatkinja i kandidata koji su dobili više preferencijskih glasova od njega, baš kao i od Nikše Vukasa na njegovoj listi. Tako je u VII. izbornoj jedinici Mihael Zmajlović na 14. mjestu SDP-ove liste osvojio 4184 glasa, a Mirela Holy u I. izbornoj jedinici na sedmom mjestu njih 3625. Ti su glasovi zapravo bačeni u vjetar jer je za Nikšu Vukasa i Zvanu Brumnića, čiji se rezultati rada itekako zrcale u SDP-ovu rezultatu na izborima, ključan bio vjetar u leđa koji im je godinama davao predsjednik stranke Davor Bernardić.

No čak i HDZ, koji je uvjerljivo pobijedio na izborima, a niz njegovih kandidata zasjeo je na prva mjesta prema broju palih preferencijskih glasova, ima svog pandana SDP-ovu aktualnom i bivšem glavnom tajniku.

To je HDZ-ov novi glavni tajnik Krunoslav Katičić, a koji na tu dužnost dolazi umjesto Gordana Jandrokovića. Jandrokoviću s osvojenih 17.370 preferencijskih glasova u II. izbornoj jedinici više nitko ne može prigovarati zbog nekoliko stotina glasova dobivenih na izborima 2016., ali će moći novoizabranom zastupniku Katičiću. On je pak u VI. izbornoj jedinici kao trećeplasirani na HDZ-ovoj listi dobio 187 glasova, ne samo najmanje na toj listi, nego najmanje od svih kandidatkinja i kandidata izabranih na svim HDZ-ovim listama. Ako je HDZ na mjestu novoga glavnog tajnika želio imati što tajniju osobu, uspio je u cijelosti. Za njega nitko ne zna. Bitno je da ga zna, i to jako dugo, predsjednik stranke Andrej Plenković.

Na samom početku novog izbornog ciklusa kao razdoblja između dvaju održanih parlamentarnih izbora te nakon treći put zaredom korištenoga preferencijskog glasovanja na parlamentarnim izborima hrvatski bi zakonodavac trebao razmisliti o pojedinim promjenama u elementima izbornog sustava. U prvom redu ovako zakonski definiranog preferencijskog glasovanja. Hrvatski su birači ovakav oblik preferencijskog glasovanja prvi put mogli koristiti na europskim izborima 2013., a na parlamentarnim izborima 2015.

Prema članku 40. Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, preferencijski se glasovi za pojedine kandidate uvažavaju samo ako broj glasova za konkretnog kandidata iznosi najmanje 10 posto glasova koje je osvojila lista na kojoj se nalazi taj kandidat. Ne prijeđu li kandidati taj prag, za njihov je izbor presudan redoslijed na listi koja i sama mora prijeći zakonski, odnosno prirodni izborni prag. Pritom je preferencijsko glasovanje opcija, a ne obveza za valjanost glasačkog listića jer birači i dalje mogu glasovati samo za listu. Ovaj se unutarnji prag od 10 posto i treći put zaredom pokazao previsokim, doslovce blokirajućim za bit preferencijskog glasovanja jer odreda otežava nižeplasiranim kandidatkinjama i kandidatima na matičnim listama da unatoč većem broju osvojenih glasova, nerijetko i znatno većem, uspiju preskočiti višeplasirane na tim listama, a koji ponekad osvajaju tek simboličan broj glasova birača. Na taj je način Nikša Vukas sa 132 osvojena preferencijska glasa ili 0,34 posto glasova liste na kojoj se nalazio zavrijedio saborski mandat, dok je Mirela Holy unatoč osvojenih 9,36 posto glasova liste na kojoj se nalazila ostala izvan saborskih klupa.

Sličnih je primjera niz te su u parlament dominantno izabrani kandidati koji su se smjestili pri vrhu svojih lista. Kada bi izostao spomenuti zakonski prag od najmanje 10 posto glasova u odnosu na listu za uvažavanje preferencijskih glasova pojedinih kandidata, redoslijed bi izabranih kandidata bio posve različit. Primjerice, u IV., V., VI. i VII. izbornoj jedinici saborske su mandate na HDZ-ovim listama osvojile i kandidatkinje i kandidati s najmanjim brojem preferencijskih glasova, među njima i ministar u odlasku Marko Pavić, dok je u II. izbornoj jedinici s koalicijske liste Domovinskog pokreta izabran Milan Vrkljan sa 151 glasom, ali na listi smješten drugi, odmah iza Miroslava Škore.

Devet preferencijalnih prvaka

Napokon, od 140 zastupničkih mjesta u prvih deset izbornih jedinica, samo je u devet slučajeva odgovarajući broj preferencijskih glasova omogućio pojedinim kandidatima da preskoče i izguraju na listama višeplasirane kandidate s manjim brojem glasova. U III. izbornoj jedinici na SDP-ovoj je koalicijskoj listi Siniša Hajdaš Dončić s 14. stigao na drugo mjesto prema broju preferencijskih glasova, a u istoj izbornoj jedinici HDZ-ovac Siniša Jenkač s također 14. na ukupno treće. U V. izbornoj jedinici to je uspjelo SDP-ovcu Vinku Grgiću jer se s četvrtog mjesta na listi probio na drugo, pri čemu je sama lista osvojila tri mandata. U VI. izbornoj jedinici preferencijski su glasovi bili presudni za izbor Željka Sačića s liste Domovinskog pokreta i partnera te Bojana Glavaševića s 14. mjesta na koalicijskoj listi platforme Možemo!. U VII. izbornoj jedinici preferencijskim se glasovima u saborske klupe vratio Ante Prkačin, preskočivši s trećeg mjesta Slavena Dobrovića, predvodnika liste Domovinskog pokreta. U VIII. izbornoj jedinici kandidat za predsjednika SDP-a Peđa Grbin na začelju je liste osvojio mandat zahvaljujući 17.000 preferencijskih glasova, baš kao i bivši HDZ-ov gradonačelnik Zadra i ministar Božidar Kalmeta u IX. izbornoj jedinici. U toj je pak jedinici Karolina Vidović Krišto kao treća na koalicijskoj listi Domovinskog pokreta osvojila najviše glasova, dok je lista dobila dva mjesta.

S druge strane, ponovno izabrani zastupnici talijanske i mađarske nacionalne manjine Furio Radin i Róbert Jankovics nisu se morali brinuti oko dobivenih glasova jer u svojoj jedinici nisu ni imali protukandidate. Još jedan apsurd koji uvelike testira ustavnu vrednotu demokratskoga višestranačkog sustava. Za drukčiji oblik preferencijskog glasovanja ne treba mijenjati Ustav RH, ali bi svakako trebalo zakonski omogućiti da ovakvo glasovanje dobije pun smisao u izboru zastupnika u Hrvatskom saboru prema apsolutnom broju preferencijskih glasova.

Naime postojeći je prag, zakonski reguliran u vrijeme posljednje SDP-ove vlade, pri čemu ga ni HDZ-ova nije mijenjala, zapravo osiguranje sastavljačima lista da će u konačnici prevladati njihove osobne preferencije, a ne preferencije tisuća i tisuća birača. Stoga i dalje imamo jako tajnovite zastupnike.