Draga Rujana,

Javljam se s jednim problemom koji me već dulje vrijeme muči. U ranim 40-im godinama sam, oženjen, u bračnoj vezi koja traje 18 godina u kojoj je rođeno dvoje djece koji su sada tinejdžeri. Situirani smo, uspješnih karijera, sve u svemu je naizgled idilična situacija i svi misle da smo sretan par.

Oko bitnih stvari u životu uvijek smo se slagali (ili barem nalazili kompromise koji su zadovoljavali obje strane), no problema uvijek ima i bilo ih je oko „nebitnih“ sitnica koje rješavamo na način da ih progutamo u sebi, a zatim iste buknu nekom novom prilikom.

Ja sam uvijek mislio da supruzi pokazujem ljubav na način što sam prihvaćao sve ono što mi i nije bilo pravo ispunjavajući joj apsolutno sve želje (podmećući uvijek svoja leđa tak' da su svi kućanski, vankućanski poslovima i sve što se tiče djece završavali na mojim leđima), a ona je i dalje ostajala nezadovoljna sa bezbroj primjedbi i prigovaranja.

Svjestan sam da sam sve to radio na svoju štetu i doveo se u situaciju da trpim sve više i više njezine svakodnevne ispade, prigovore; nikad zadovoljna sa učinjenim, nikad dovoljno dobar, uvijek uvrede, špotancije, prigovori, a davao sam maksimum od sebe na svim poljima.

Sve ovo svjesno trpim jer nemam snage niti volje suprotstavljati se (nisam konfliktan tip) radi 'mira u kući'.

Više nisam znao što sa sobom od nezadovoljstva koje me izjedalo iz dana u dan, a nije bilo konkretnog razloga , želio sam pobjeći glavom bez obzira. Naravno, u svemu tome, moram napomenuti, da nam je i seksualni život totalno zamro, a već par godina unatrag je naprosto mrtav. U vezi je nestalo ljubavi, poštovanja, iskrenosti.

Prije godinu dana upoznao sam jednu dragu osobu s kojom sam započeo druženje u čemu sam našao razumijevanje, suosjećanje, prijateljstvo....a to se pomalo počelo pretvarati u nekakvu emotivnu vezu.

Nakon par mjeseci veze bio sam razotkriven i bio sam prisiljen vratiti se u brak. Tek je sada situacija u braku postala gotovo nesnošljiva (zbog njezinih ispada, optužbi, prijetnji, ucjena), ali nakon mojeg obećanja da se to više neće ponoviti, stvari su se polako vratile u 'normalu'.

Prvenstveno zbog djece i zadržavanja vanjskog privida idile, radi toga nisam imao snage napustiti taj poljuljani brod, naprosto nisam imao hrabrosti preuzeti komande nad svojim životom. Znao sam dobro da nisam mogao sjediti na dvije stolice i možda napravo najbolniju stvar za sebe (ostanak u braku) i za drugu ženu kojoj na kraju krajeva nikad nisam stigao izreći svoje prave osjećaje.

Od prekida je već prošlo dosta mjeseci, imam neprestano osjećaj da bi me ona htjela natrag i to je ono što me u stvari muči, svakodnevno sam u mislima i osjećajima s drugim ženom, ali mi ono moje službeno JA govori da moram ostati tamo gdje jesam, da stisnem zube, vratim se u trulež života, dalje noseći taj teret nezadovoljstva vječno na leđima.

Molim te, savjetuj me kako dalje, što da radim.

Nezadovolj(e)nik

E, moj Nezadovolj(e)niče (u daljnjem tekstu N.),

Tvoj je problem što si najgori mogući oblik mikroorganizma na svijetu! Papučica, ili točnije – papučić.

Inače, da se razumijemo - nemam ništa protiv 'papučara', dapače. Iako je to negativan kolokvijalni izraz za muškarca koji (barem po mojoj osobnoj definiciji) dijeli sa ženom sve poslove (primijeti da sam napisala dijeli, ne obavlja sve), nema potrebe svakom prilikom ići 'piti s dečkima' jer mu je dobro biti i doma sa ženom/djecom, iako bi mogao kada/ako bi htio i koji ne gleda svaku priliku da 'umoči' sa strane jer je siguran u svoju seksualnost i svoje mjesto u svijetu. Drugim riječima, emancipirani muškarac. A tako su ga prozvali drugi, manje emancipirani i sretni pripadnici njegova roda.

Međutim ti si, stari moj – otjelovljenje negativnog kolokvijalizma i to zato što si u svemu što je inače pozitivno - otišao predaleko. Pokazivao si ljubav tako što si se dao tlačiti? Ma daj, pa to je čisti mazohizam. I sad – no shit, Sherlock! – mrziš svoju 'tlačiteljicu'.

Razmisli malo kako bi prošao da si tako nešto doživljavao (a tko zna – možda i doživljavaš) u poslovnom svijetu – koliko je meni poznato, s pravom bi se mogao nazvati žrtvom mobbinga.

Ono što ti, vidim, razumiješ je; sam si sebi za to kriv. Ajd' bar nešto. Kada čovjek shvati da ima problem, onda ga navodno krene i rješavati. Navodno.

Dakle, da budemo jasni; ljudi ne znaju naše granice ako ih ne postavimo tako da se vide i iz aviona – znaš kako se kaže; ako nekome daš prst, odgristi će ti ruku! I neće biti za to kriv jer ti nisi rekao, 'Hej, pazi – samo prst.' Uostalom, imaš djecu – znaš kako to funkcionira; ako ih pustiš da ti skaču po glavi, skakati će jer ne znaju da ne smiju....hoćeš li zbog toga naći neku drugu djecu?

Pada mi na pamet da si ti u stvari onaj klasični konformist u punom smislu te riječi - tip koji se prepušta struji da ga nosi; u početku zato što mu odgovara, fino je i osvježavajuće ne morati preuzeti kormilo, a kada naletiš na brzace, ne preuzimaš ga od straha, a voda te nosi sve dalje i dalje....

Takvo ponašanje u svom ekstremnom obliku može rezultirati i grozotama – ako pročitaš knjigu Gite Sereny 'Into That Darkness' (na žalost, čini se da nije objavljena kod nas), nastale tokom Nürmberških procesa kao rezultat razgovora s Franzom Stanglom, upraviteljem konc-logora Treblinka, vidjeti ćeš da je i on išao svima niz dlaku, 'radi mira u kući', prvo ženi (učlanivši se u nazi partiju kako bi dobio veću plaću) a kasnije partiji, pa reichu, itd... i na kraju – od jednog papučastog činovničića nastao je ratni zločinac, a da pri tome nije niti prstom mrdnuo – pa čak niti kada je dospio u Brazil. Nije čak niti ime promijenio, a kada su došli po njega, pošao je mirno. Radi mira u kući, vjerojatno.

Naravno da ti nisi nazi zločinac, ali samo sam ti htjela slikovito prikazati što se dogodi kada čovjek ne preuzme kormilo svog života i ne potrudi se boriti protiv struje kada ga ona ne nosi kamo bi želio.

Jer nema sumnje, sada – ako odlučiš prekinuti tu agoniju od braka (bar si ga tako opisao), u očima svoje djece i žene ispasti ćeš poput nazi zločinca ili nekog serijskog ubojice za kojeg poslije susjedi govore; 'Ali bio je tako simpatičan mladić, uvijek je pozdravljao i pridržavao vrata...stvarno se nije moglo naslutiti da je rezao žene u komade i zakopavao ih u garaži.'

A što si stariji, to će ti biti teže jer ćeš shvaćati da je život samo jedan i da si ga mogao provesti puno bolje, pa ćeš tako frustriran na kraju biti ogorčeni starac koji će prigovarati ženi/djeci/partiji/reichu da si im sve dao i sve za njih učinio, a evo kako ti se to vraća....

Daj, čovječe, skupi muda i posjedni ženu pa joj mirno reci kako se osjećaš – možda ćeš otkriti da je i ona frustrirana i nesretna i da jedva čeka da prekine s tobom, ali se ne usudi 'jer što će ljudi reći' ili 'zbog mira u kući' - dva najgluplja razloga, ako mene pitaš. A možda i ona ima tajnog ljubavnika pa se dogovorite da svatko vodi svoj život, održavajući taj privid do koga vam je očito toliko stalo. Ili nešto treće, ne znaš dok ne popričate.

A što se tiče te ljubavnice (jer, oprosti, moramo nazivati stvari pravim imenom), ako sve i razriješiš i budeš jedan od onih rijetkih ljubavnika koji zbilja ostavi ženu zbog ljubavnice, pazi kako ćeš se ponašati u toj vezi – ako ponoviš obrazac, onda si samo promijenio vlasnicu laboratorija u kojem ćeš papučariti dok te ne proždru modrozelene alge.

Sretno ti bilo.

p.s. dajte ljudi, pročitajte te knjige o kojima toliko trubim; 'Protiv ljubavi' Laure Kipnis i 'Brak; strogo povjerljivo' Pamele Haag.