Današnjim jezikom zvalo bi se to krindž: prije koji mjesec upita jedan prijatelj na Facebooku da se prisjetimo najneobičnijeg susreta s nekom slavnom osobom. Potisnuo sam to dosta duboko, ali na takav podražaj teško je bilo ne reagirati. Dakle: 6. kolovoza 1998., festival Sziget u Budimpešti, zadnji, sedmi dan. Pedeset tisuća ljudi već se tjedan dana valja u blatu, kupa u znoju i seksa u kampu, svi smrdimo na dunavski mulj, komarce i grah za sto forinti iz festivalskog kotlića. Za razliku od današnjih festivala, na kojima vam uzmu nekoliko eura za bocu vode i još je onako podmuklo otvore da ne biste nekog gađali čepom, tadašnji Sziget posvuda je imao vodocrpilišta spojena na dvadesetak pipa s besplatnom vodom za sve.

Prilično isključenog i mamurnog mozga, čekam u redu ispred jedne od takvih da ispred mene umivanje završi kovrčava žena srednjih godina, za glavu niža od mene, u zgužvanom crnom sakou i s prvim sijedim vlasima u nemarno ispletenim kikicama. Okrene se i krene prema meni, pogledam jednom, pogledam drugi put – čovječe, Patti Smith. Na takve situacije ne možeš biti spreman, one se ne ponavljaju i tu odmah treba reagirati. Čujem se kako nesvjesno izgovaram: 'Can I hug you?' Nesvjestan sam i odgovora koji glasi: 'Sure, why not', a nešto svjesniji njezinih krhkih ruku kako me začas tapšu po prljavoj kariranoj košulji na leđima, dok vjerojatno mumljam nešto o njezinom značenju u popularnoj kulturi, čega se danas ne sjećam.

Automatski fotoaparat s kineske pijace ostao je kod prijatelja u šatoru, pa nemam forenzičku potvrdu da je u pitanju zbilja bila Patti, ali čak i da nije, za mene je to bio onaj trenutak u kojem se malo duže šamaraš vodom iz narodnog pojila mađarske vojske kako bi sam sebe uvjerio da to nije bila halucinacija. A nije, jer je u istom tom sakou i s istim tim nemarno ispletenim kikicama nekoliko sati kasnije izašla na pozornicu Szigeta s furioznom verzijom 'Paint It Black' Stonesa i otprašila koncert koji ju je doživotno uklesao u moj panteon deset najvažnijih umjetnika prošlog, pa kasnije i ovog stoljeća.

Dvadeset pet godina i dva mjeseca kasnije kotrljamo se između Nove Gorice i Gorizije, prelazeći Rožnu dolinu/Piazzale della Casa Rossa, nekadašnju 'meku željeznu zavjesu' između prvo Jugoslavije, a potom Slovenije i Italije. S talijanske strane granice usred velikog parkinga u vrijeme ručka na pohabanim dekama na asfaltu leže migranti čekajući tko zna koga da ih odvede u bolji život, a pedesetak metara dalje, u salumeriji obitelji Semolič, lokalni kibiceri uz pršut, salamu, sauvignon i refošk iz obližnjih vinorodnih Brda promatraju grandioznu pozornicu za večerašnji koncert.

Ovdje ćemo se nakon toliko godina ponovo sresti s Patti Smith, a ona će zasvirati besplatno u izvrsno koncipiranom uvodnom programu Europske prijestolnice kulture 2025., titule koja je prvi put u povijesti dodijeljena dvama pograničnim gradovima. Gradovi koji već dvadeset i tri godine, koliko je Slovenija dio šengenskog prostora, žive i dišu kao jedan, zaslužili su da im na otvaranju manifestacije koja slavi kulturu i bogatu tradiciju ove prekrasne regije zasvira žena koja već pedeset godina ruši sve granice u glazbenom, književnom i ikoničkom smislu riječi.

Jer uz Iggyja Popa, Patti Smith je posljednja živuća punk ikona koja još uvijek krstari svjetskim pozornicama, a pritom – u današnjem vremenu nije nevažno – i posljednja žena. I to kakva. Žena koja ni u 77. godini života ni milimetra ne odstupa od etosa borbe za potlačene, obezvrijeđene i podcijenjene. Žena koja i u 77. godini života na pozornici izgleda kao djevojčica s kikicama te unatoč kašljucanju uspijeva otpjevati sve vokalne dionice, u rasponu od dubokog vještičjeg alta do slobodarskih krikova. Žena koja je uplivavanjem u svijet moderne tehnologije na Instagramu u 77. godini uspjela postati i neočekivana ikona mladih, zvučeći debelo uvjerljivije od Grete Thunberg kad vapi za planetom koji smo upropastili.

I – opet ništa manje važno – žena koja nas je sinoć, uz svoj repertoar, provela i kroz svijet muškaraca koji su na ovaj ili onaj način obilježili njezin život, a u ova turbulentna vremena, neki i nakon smrti, uspjeli ostati na pravoj strani civilizacijskog sunovrata. Žena koja je kroz pjesme tih muškaraca, koje je na najljepši mogući način učinila svojima, progovorila o tome kako danas vidi svijet u kojemu krhko živimo. Njihova imena su Bob Dylan, o kojemu je, kako je sinoć podijelila s nama, romantično maštala u mladosti, čija je 'One Too Many Mornings' zvučala tako intimno i iskreno da bi i stari namćor pozelenio od ljubomore. Tu je i Neil Young, čiju je 'After the Gold Rush' pretopila u proročanstvo upropaštenog planeta 50 godina kasnije, te nadasve Tom Verlaine, njezin duhovni pobratim koji nas je – i nju – napustio početkom ove godine. Od njezine verzije 'Guiding Light' Televisiona, najprimjerenijeg oproštaja od ovog prekrasnog umjetnika koji smo mogli zamisliti, doslovno bi i kamen proplakao.

Bez naklona nije prošao ni najvažniji muškarac njezina života, Fred Sonic Smith, osnivač legendarnog detroitskog punk benda MC5 i njezin dugogodišnji suprug, od čije smrti će se sljedeće godine navršiti 30 ljeta. 'Because the Night', možda i najveći hit Patti Smith, a možda i – sori, springstinovci – najljepša pjesma koju je Bruce Springsteen ikad supotpisao, posvećena je, dakako, njemu, a obogatio ju je živi plod njihove ljubavi, sin Jackson Smith, koji u Pattinom bendu vješto svira gitaru. Uz njega, kumu punka vješto i nenametljivo prate bubnjar Jay Dee Daugherty i basist/klavijaturist Tony Shanahan, a koji je suvereno preuzeo sve dužnosti Pattinog najvjernijeg pobočnika Lennyja Kayea. Četvorka je sigurno, mirno, ali opet furiozno, tako da u koncertu može uživati svih sedam tisuća prisutnih od 7 do 77, protutnjala kroz sat i pol svirke, prepuštajući Patti da nas šamanski vodi kroz mješavinu poezije, propovijedi, oslobođenja od društvenih stega i konačne katarze s 'People Have the Power'.

Za lokalni touch pobrinula su se djeca koja su tijekom izvedbe 'Pissing in a River' dobacila Patti zastavu s natpisom 'Pissing in the Soča', još jednom zatvarajući priču o prirodi, granicama koje je ljudska vrsta odavno pogazila i uništila gotovo sve što nam je ta priroda dala. Kad Patti taj transparent pohrani na pozornici, a potom kaže: 'Budimo dobri prema našoj majci, jer ako mi nismo dobri prema njoj, ni ona neće biti dobra prema nama', svaki žitelj Gorizije/Gorice i okolice koji je u Rožnu dolinu sinoć u ogromnom broju došao biciklom ili pješice, ne može se ne prisjetiti minulog ljeta, strašnih prizora poplava u Sloveniji i tornada u Italiji. Ta divlja Soča, koja u slovenskom dijelu bjesni poput Patti u pjesmi o ženi koja urinira u rijeku, ljuta na ljubav koja joj je uzela dušu, dok u talijanskom donjem toku gdje mijenja ime u Isonzo presušuje, upravo poput Pattine duše, tvori još jednu metaforu života koju nam je ova legenda skicirala na nekadašnjoj civilizacijskoj razmeđi, podneblju koje upravo ta Soča razdvaja i spaja.

Nekad smo se sa svojim idolima mogli mrtvi-hladni susresti na javnom pojilu vode, danas nas voda negdje guta, a negdje smo je doslovno isušili. Nekad su na granici pretresali ljubitelje glazbe do gole kože, a danas tisuće ljubitelja glazbe nesmetano šeću uz granični prijelaz i uživaju u glazbi, dok karabinjeri trpaju usnule migrante u marice da ne smetaju kamionima koji trebaju potrpati ozvučenje nakon koncerta. Nekad je svijet bio drugačiji, a isti ti ljudi koji kukaju za boljom prošlošću sami su ga uništili. Srećom, Patti Smith je tu da nas s vremena na vrijeme – u našem slučaju, svakih 25 godina – podsjeti na sve ovo. Ali i na to da još uvijek imamo moć to promijeniti.