Argumenti za EU su dobro poznati i prilično jasni. Ideja politički i ekonomski ujedinjene Europe, kako bi na ovom krvavom kontinentu konačno nastupio mir i prosperitet, dovoljno je vrijedna sama po sebi. Rasprava bi tu mogla mirne duše i stati. Anti i pro-EU debata koju ovih dana slušamo toga se, nažalost, uopće ne dotiče. Bavimo se samo vaganjem ovih ili onih interesa - što dobivamo, a što gubimo. To je šteta. Doduše, čak i u toj računici dobici su jasni. Jamstvo mira i stabilnosti u našoj nesretnoj regiji, mogućnost (konačno!) sudjelovanja u odlučivanju o politikama i propisima koji nas se tiču i koji se ionako na nas de facto primjenjuju, jači pravni i institucionalni mehanizam za zaštitu prava građana, pristup tržištu, veća konkurencija, lakše putovanje, studiranje i rad u inozemstvu, razvojni fondovi... moglo bi se nastaviti.

No ovdje bih se pozabavio nečim drugim. Neki od anti-EU argumenta koje čujemo posljednjih dana intelektualno su potpuno neodrživi. Želio bih objasniti zašto.

Kontradiktorne zablude

Prvo, EU ne može istovremeno biti neoliberalna organizacija koja isključivo služi krupnom kapitalu, i socijalistička 'država dadilja' koja regulira sve od zakrivljenosti krastavaca do minimalne plaće. To je kontradikcija. Ili je jedno, ili drugo, ili nijedno.

Drugo, ne možete istodobno tvrditi da EU nije demokratski reprezentativna jer građani ne biraju članove njenih institucija, i da je 'megadržava' koja porobljava države članice. Ako je većinsko odlučivanje kriterij demokracije, u totalno demokratskoj EU nijedna država članica ne bi mogla blokirati nijednu odluku, a Hrvatska bi zaista imala manje od 1 posto glasova, kako neki euroskeptici već sad (pogrešno) tvrde. Na zajedničkim europskim izborima europski bi građani većinom birali svoje predstavnike: predsjednika Europskog vijeća, predsjednika Europske komisije, članove Europskog parlamenta itd. Hrvatskih glasača bilo bi toliko koliko ih ima, a njemačkih (možda jednog dana i turskih?) onoliko koliko ih ima. U Europskoj bi komisiji sjedilo petnaestak meritokratski, a ne po nacionalnom ključu imenovanih ljudi specijaliziranih za svoje resore. Suci Europskog suda bili bi vrhunski
pravnici koje bi imenovao npr. Europski parlament, pri čemu države članice ne bi imale što reći. Bi li euroskepticima bila draža takva EU?

Institucionalni mehanizam EU i način na koji se imenuju odnosno biraju ključni akteri je kompromis između klasične 'međuvladine' međunarodne organizacije i nadnacionalne organizacije. Postoje demokratski elementi u klasičnom većinskom smislu (izravno biran Europski parlament, kontrola zakonodavnih akata od strane nacionalnih parlamenata...) i elementi međunarodne organizacije s jednakom zastupljenošću svih država (Europsko vijeće, Vijeće ministara - iako i glasanje u Vijeću ministara donekle odgovara veličini različitih država). Postoji nezavisan Europski sud koji kontrolira postupke ostalih institucija i vjernost država članica zajedničkim pravilima. Postoji Europska komisija, 'čuvarica Ugovora' koja ima zakonodavnu inicijativu. Složen je to sustav, nije ga lako objasniti u dvije rečenice, mogao bi biti puno bolji i puno demokratičniji, no način na koji ga predstavlja anti-EU kamp je potpuna distorzija stvarnosti.

Pored toga, većina njegovih problema proizlazi upravo iz toga što same države članice ne žele demokratičniji sustav, već inzistiraju na međuvladinim elementima kako bi očuvale vlastiti utjecaj. Ne postoji dakle neka briselska anti-demokratska urota - želite li demokratskiju EU, treba kucati na vrata u Parizu, Berlinu, Londonu, Madridu, Bratislavi, Budimpešti, Tallinnu...

Što će 'nam' uzeti, i kome točno?

Treće, anti-EU argument, sa svih strana političkog spektra, je potpuno kolektivistički. Nacionalna država je jedina mjerna jedinica, kao da smo u 19. stoljeću. Što će koristiti Hrvatskoj, a što neće? EU će 'nama' uzeti ovo ili ono, više nećemo moći sami odlučivati o ovome ili onome. Tko smo to 'mi'? Građani? Vlada? Ako netko u Hrvatskoj plaća porez, zapošljava ljude ili kupi nekretninu, zaslužuje li da ga uključimo u to 'mi'? Ili je važnije gdje se rodio i kako se preziva? Što je s ljudima koji žele doći u Hrvatsku studirati, raditi ili jednostavno živjeti sa svojom obitelji? Smetaju li nam,
i ovisi li to o njihovom porijeklu - volimo li više Bugare, Rumunje, Nijemce, Austrijance? Tko su ti 'mi' u čije ime osuđujemo mlade ljude koji žele studirati ili raditi u inozemstvu? Mislimo li da ćemo se 'mi' razviti do razine famozne Švicarske i Norveške zatvorimo li granice ljudima, robi, uslugama i kapitalu na par desetljeća, da bi ušli u EU 2032. kao velesila?

Zašto nitko ne pita što građaninu Republike Hrvatske donosi njezino članstvo u EU? Interes Hrvatske, što god on bio, i interesi građana, što god oni bili (a ima ih raznih) ne moraju se poklapati. Hrvati su tradicionalno vješti u izmotavanju iz svega što im njihova država želi nametnuti: poreza, lista čekanja u bolnicama, automobilskih eko-testova... ali čim se diskusija pomakne van hrvatskih granica, odjednom smo se spremni poredati iza barjaka tzv. nacionalnog interesa. Zašto u EU ne vidimo priliku da se zaštitimo od besmislenih i štetnih postupaka vlastite države?

U korijenu toga je slijedeći problem. Anti-EU argumenti, a nažalost i pro-EU argumenti, redom su pasivni. Bave se time što će nam se dogoditi, što će nam EU dati, kako će nas EU zaštititi i sl. Nitko ne kaže - svakom pojedincu će biti onako kako si sam priskrbi, a EU vam daje hrpu prilika koje dosad niste imali. Malo optimizma bi definitivno dobro došlo u ovoj debati.

Naličje tog problema je i prigovor da vlast nije dovoljno dobro objasnila prednosti i nedostatke članstva. Sasvim sigurno, vlade su dosad igrale s figom u džepu, nisu bile dovoljno transparentne oko postupka pregovora i pokušavale su odgoditi raspravu o EU. No bez obzira na to, nismo li u stanju naučiti nešto, raspravljati i donijeti informiranu odluku bez državnog amena? Zar ljudi očekuju da će ih obrazovati političari?

Što je zapravo Europa?

Četvrto, kritike na račun trenutnog (lošeg) stanja u kojem se nalazi EU, konkretno eurozona, temelje se na neizrečenoj i krivoj pretpostavci da će se ti problemi Hrvatske ticati tek kad postane članicom EU. Gotovo sve hrvatske banke dio su grupacija sa sjedištem u eurozoni. Naša valuta je pupčanom vrpcom vezana za euro. Agencije koje ovih dana ruše kreditni rejting državama članicama EU, enormno im povećavajući troškove financiranja, nisu pod kontrolom EU niti nacionalnih država. Istu stvar mogu već sutra napraviti Hrvatskoj, bila ona u EU ili ne. Poanta je u tome da krizu globalnog tržišta kapitala ne možete zauzdati na razini nacionalne države, bila ona Njemačka, Francuska ili Hrvatska. Ostanak izvan EU jedino nam može ubrzati put do bankrota, ako smo već tamo krenuli.

Peto, strašno je teško voditi inteligentnu raspravu kad ne znamo o čemu razgovaramo. Anti-EU argument trpa u isti koš 'Europu', 'Europsku uniju' i 'europske države'. Ako se već govori o EU, onda se ne pravi razlika među njenim institucijama već se Bruxelles doživljava kao jedno biće. Diskusija se pretvara u totalni nered. Činjenica da u Francuskoj, Irskoj ili Grčkoj postoji ovaj ili onaj problem uzima se kao dokaz da će se isto dogoditi u Hrvatskoj
učlanimo li se u istu zajednicu s tim državama. Nešto što je netko jednom rekao u Europskom parlamentu doživljava se kao 'stav EU'. Kao dokaz nedemokratičnosti EU uzima se činjenica da članovi Komisije nisu neposredno birani, kao da ne postoji cijeli niz drugih, drugačijih institucija. I tako dalje, i tako dalje.

Postoje, naravno, inteligentni argumenti protiv članstva u EU. Čuli smo ih malo, no postoje. Većina onog što smo zaista čuli, s druge strane, je kontradiktorno, nedorečeno i pogrešno.