Nije to bilo toliko davno, ali malobrojni se sjećaju: u svibnju 2009. u moskovskoj se Olimpijskoj areni održavao izbor za Pjesmu Eurovizije, koji je za Rusiju godinu dana prije toga, pobjedom u Beogradu, izborio Dima Bilan. U ljeto 2008., između tog i prethodnog Eurosonga, počeo je prvi europski rat u 21. stoljeću: onaj između Rusije i Gruzije oko odmetnute gruzijske pokrajine Južne Osetije. Organizator Eurosonga, Europska radiodifuzijska unija (EBU), tada nije ni pomišljao izbaciti Rusiju s natjecanja niti joj oduzeti domaćinstvo, iako je – baš kao i u slučaju Ukrajine – izvršila agresiju na teritorij druge zemlje.

Kao odgovor na tada aktualnu geopolitičku situaciju, Gruzija je na natjecanje u Moskvi poslala pjesmu 'We Don't Wanna Put In', prilično jeftin disco-funky pokušaj političke provokacije s očitom asocijacijom na tadašnjeg, ali i sadašnjeg, ruskog predsjednika. EBU je tu povukao ručnu, pozivajući se na pravila prema kojima u tekstovima pjesama na Eurosongu nisu dopuštene političke konotacije. Gruzija je odbila ponuđene opcije – promijeniti tekst ili poslati drugu pjesmu – i tako je, umjesto Rusije, po pravilu 'tko jači, taj tlači', s Eurosonga u Moskvi izbačena Gruzija.

Političko licemjerje

Ovo je tek jedna od ilustracija selektivnog licemjerja koje kroz povijest okružuje Eurosong, natjecanje koje nominalno pere ruke od politike, a u stvarnosti duguje dobar dio svoje popularnosti upravo geopolitičkim kretanjima. Još od Tota Cutugna i njegove 'Insieme', pobjednice Zagreba 1990., tada tretirane kao himne ujedinjenja Europe, preko blokovskog glasanja susjednih zemalja do svjetonazorskog prilagođavanja društvenim trendovima proteklih godina, politika je oduvijek vezivno tkivo ovog natjecanja. Dakako, ako je na liniji s duhom vremena.

Tako je i sada, kada Ukrajina, prema prognozama kladionica, prvi put nakon 2004. i Ruslanine 'Wild Dances' ima 47 posto šanse pobijediti na ovogodišnjem natjecanju u Torinu, što je možda i najveći postotak otkad se koeficijenti kladionica redovito prate. Razumljivo je očekivati da će se, u jeku ruske invazije na Ukrajinu i pratećeg informacijskog bombardiranja, ogroman broj glasača, pa i članova ocjenjivačkih sudova, solidarizirati s Ukrajinom ma kakvu pjesmu poslala. Upravo u tome je i ključni problem: ovogodišnja ukrajinska pjesma nije objektivan, već iznuđeni potencijalni pobjednik Eurosonga.

Sjene zaboravljenih predaka

Ukrajinski nacionalni izbor već od starta prati skandal: Alina Pash, koja je pobijedila na natjecanju s pjesmom 'Shadows of Forgotten Ancestors', morala se povući s Eurosonga, suočena s optužbama da je, koristeći lažne dokumente, s teritorija Rusije putovala na Krim i nastupala tamo nakon što je taj otok okupirala Rusija. Pash, inače pjevačica i reperica poznata po urbanom izričaju, objavila je da se povlači iz utrke jer nema volje, novaca niti PR tim koji bi se natezao s daleko popularnijim kolegama, indirektno implicirajući da je izbacivanje s Eurosonga ilustracija korupcije u toj zemlji.

Ukrajinskoj javnoj televiziji prijavio ju je i sudskom tužbom prijetio joj upravo Oleh Psjuk, vođa benda Kalush Orchestra, čija će pjesma 'Stefania' predstavljati Ukrajinu u Torinu. Kalush Orchestra također dolazi iz korpusa urbane kulture koja kombinira plesni hip hop s tradicijskom ukrajinskom glazbom, albume im objavljuje legendarna reperska izdavačka kuća Def Jam, danas ogranak ponajveće svjetske glazbene korporacije Universal, a u pažljivo kontroliranim javnim istupima uglavnom ističu da je jedan njihov član dobrovoljno pristupio ukrajinskoj vojsci. Njihovo izguravanje Aline Pash s Eurosonga i hvatanje svjetske slave tako poprilično podsjeća na strelovit uspon komičarske karijere ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, čiju je seriju 'Sluga naroda' Netflix prije ruske invazije skinuo iz ponude zbog mizerne gledanosti, e da bi nakon početka rata prodao prava za nju u desetke zemalja i okrenuo milijune.

Ti i takvi Kalush Orchestra, nazvani po gradu u Karpatima do kojeg ruska čizma još nije stigla, pretendiraju pokoriti Eurosong s osobnom posvetom frontmena Psjuka (rodom upravo iz Kaluša) svojoj majci, kojoj, među ostalim, obećava da će 'naći put kući, čak i kad sve ceste budu uništene'. Čak i ako na jedno oko zažmirimo na sličnost s budnicom 'Mojoj majci' Prljavog kazališta, naravno u modernijem aranžmanu, neosporna je činjenica da su Ukrajinci prošle godine poslali daleko boljeg kandidata iz sličnog spektra. Suptilni etno-techno 'Shum' grupe Go_A (usput, jedan od njihovih članova nastupit će i s Kalush Orchestra), unatoč viralnoj popularnosti među publikom, na finalu u Rotterdamu nije uspio dobaciti dalje od petog mjesta. Znate li koliko su bodova u tom finalu dobili iz Hrvatske? Od gledatelja osam (solidno treće mjesto), a od ocjenjivačkog suda – nula.

Što bi rekla Verka Serdučka?

Zato, prije nego što se ocjenjivački sud HRT-a pospe pepelom za prošlogodišnji propust, uzme u ruke ukrajinske zastave i solidarno zalijepi maksimalnih 12 bodova za Kalush Orchestra, promislimo još jednom. Želimo li gledati Eurosong na kojemu je pobjednik unaprijed poznat, na kojemu nas ništa ne smije iznenaditi, na kojemu će sve biti predvidivo i u duhu vremena? Ako je tako, ne moramo ga ni gledati.

A ako ga ne gledamo, nećemo doživjeti fantastične scene poput one iz 2007., kad je na pozornicu u Helsinkiju uletio Andrej Mihailovič Danilko, poznatiji pod svojim drag queen nadimkom Verka Serdučka, i otpuhao sve pred sobom jednim od onih televizijskih trenutaka koje ćemo pamtiti cijeli život. Trenutak je to nakon kojega su neki počeli kukati kako je Eurosong 'postao jeftina trash zabava', ali trenutak o kojemu su svi pričali. Trenutak u kojemu je Ukrajina ušla u legendu Eurosonga i televizije te trenutak zbog kojeg ćemo navijati za Ukrajinu na Eurosongu i kad 'ovaj rat se završi'. Ove godine nećemo, jer Kalush Orchestra nije ni blijeda sjena tog trenutka, a njihovu ćemo pjesmu zaboraviti već nekoliko dana nakon natjecanja, pobijedila ili ne. A Verka Serdučka? Ona je bila – druga.