Djevojka je, inače, u anketi zaustavljena nasred Trga bana Jelačića, odgovarala je sa slušalicama u oba uha, u majičici s grudima na izvol'te, preko usana koje – zajedno sa spomenutim prekolteom – daju povoda slutnji da nije odveć agilna protivnica plastike.

To brutalno suočavanje s našom skorom, sasvim doživljivom budućnošću, prva nam je prikazala N1 televizija, u prilogu Matee Dominiković povodom Svjetskog dana mladih, a odmah potom osvanulo je na većini portala i društvenih mreža. Komentari svekolikog čitateljstva i korisništva protežu se od bespomoćnog zgražanja do odobravanja (ne samo ciničnog, nego i onog baš iskrenog) takvom stavu. Razumijem i jedne i druge i sve one između: samo bi najhrabriji mogli reći da je cura cvijet hrvatske inteligencije, al da je pupoljak – jest! Ona je hodajuća metafora gotovo svega što nas čeka iza prvog ugla. Okej, neće diplomirati baš "danas-sutra" (naime, vikend je) ali pismo o namjerama je odaslano i ne treba sumnjati da će dogodine u ovo doba neki od gradskih ureda, ne nužno isprva baš u Zagrebu, zaposliti novu perspektivnu stručnjakinju, postdiplomanticu javne uprave, tu u Gundulićevoj. Djevojka je ambicioznost već dokazala: odmah se u virtualnom prostoru otkrilo da je nastupila i na nekom domaćem izboru za miss i u nekom talent-showu u susjednoj i prijateljskoj Srbiji (oba puta bez nekog zapaženijeg uspjeha, štoviše, ali važna je volja!) tako da će – čim je zaposli neki njezin Bandić, ili neki drugi koji je isto puno dao za državu – samo nebo biti granica. Ta djevojka sigurno nikad neće napustiti svoju Hrvatsku, a ja ću biti zadnji kojemu ćete se smjeti obratiti s pitanjem "čekaj, ko je sad ova?!" kad za nekoliko godina postane ministrica, štajaznam, kulture ili poljoprivrede.

Zar ne biste poželjeli takvu sudbinu svojoj kćeri? Lijepa, uspješna, uz rad doktorirala u rekordnom roku, svaki drugi dan evo je u TV-dnevnicim i novinama, nije pobjegla glavom bez obzira s voljene rodne grude, sve jezike govori, a još i čita svašta nešto, i romantiku i drame. Hajde, recite iskreno, bi li vama bilo mrsko da ste joj majka ili otac?

Ona je, rekli smo već, pupoljak hrvatske inteligencije novog doba, sortni parnjak onome mladiću koji se nedavno, kad mu je bilo 17, upisao u HDZ "iz protesta". Iz istog su ružičnjaka hrvatskog oboje potekli, iz staklenika stvorenog četvrtstoljetnim zapuštanjem dviju najvažnijih poluga svake funkcionalne demokracije: obrazovanja i pravosuđa. O pravosuđu danas neću previše – iako bi se moglo, s obzirom na to da je jedna prošlotjedna presuda Visokog prekršajnog suda, čvrsto utemeljena i na Ustavu i na zakonu, postala pravi povijesni presedan i, barem nepopravljivim optimistima, tračak svjetla na kraju dugog mračnog tunela, moš mislit.

Radije bih koju o obrazovanju, kojim smo također svi užasnuti. Evo, recimo, i Miljenko Brekalo, voditelj osječke podružnice Instituta za društvena istraživanja "Ivo Pilar". On je, kako piše Jutarnji list, u suradnji s Udrugom hrvatskih domoljuba, proisteklom iz Domovinskog rata (ne precizira se što su bili prije njega) proveo istraživanje s 1091 studentom (i studenticom, jasno) Sveučilišta J.J. Strossmayera, pa ostao zatečen njihovim bljedunjavim poznavanjem novije hrvatske povijesti. Trideset posto anketiranih blage veze nema kakav je politički sustav vladao u SFRJ (ima i onih koji su zaokružili ponuđene odgovore "demokratski rojalizam", ili "monarhistički totalitarizam", pa čak i "demokratski pluralizam"), jednako toliko misli (što misli, zna!) da je Domovinski rat bio narodno-oslobodilačka borba, a ne fali ni onih koji su uvjereni da je HDZ slobodno djelovao i u vrijeme prije 1990. Odgovori na detaljnija pitanja o Domovinskom ratu još su šarolikiji i porazniji za organizatore istraživanja. Kuku i lele, uzalud sva indoktrinacija kroz obrazovne programe, utaman slapovi agitpropovskih masnokoštajućih programa s ekrana javne televizije, džaba i školski vjeronauk i prijenosi svečanih koncelebriranih misnih svečanosti, badava svi vrdoljaci, manjkasi, prosper-novaci, raspudići i njihovi trudovi – ne ide to djeci u glavu, pa ne ide…

Što ćemo sad, pitate se, kako to ipak utjerati? Profesor je mislio, mislio, pa se dosjetio: "Očito je da se u srednjim školama premalo izučavaju Domovinski rat i proces stvaranja hrvatske države te da treba povećati satnicu".

Drugim riječima (ovo nije objeda, kleveta ili javno sramoćenje nego moj privatni vrijednosni sud; zlu ne trebalo, znamo što se sve zbiva): podbacili smo, braćo i sestre, u zaglupljivanju mladeži, treba to jače! Školstvo ulaže ogromne napore, ali ne ide to bez obitelji, evo, baš lijepo kaže na Velu Gospu sinjski gvardijan fra Ante Čovo, obrativši se roditeljima govoreći: "Ne dopustite da moderne tehnologije, mediji, pa ni obrazovne ustanove odgajaju vašu djecu, jer će nad njima zatvoriti nebo". Mašala! Da škola išta vrijedi, i Isus bi je bio pohađao…

Ako smijem, sugerirao bih "Pilaru" i "Hrvatskim domoljubima" (proisteklim znamo iz čega) temu za novo istraživanje, ne samo u Osijeku i ne samo sa studentima. Pitajte ljude misle li da je Hrvatska u ovih 30 godina, kako tvrdi onaj kolumnist, postala nepopravljivo zapuštena zemlja nepopravljivo zapuštenih ljudi i, ako misle tako, tko je za to najviše odgovoran? Istraživanje može nositi praktičan naslov "Hrvatska – društvo zapuštenih?". Osim što je nedvosmislen, praktičan je i po tome što ga je lako skratiti u akronim, da ne morate svaki put pisati sve riječi u cijelosti.