Neki dan je u javnosti osvanula fotografija o kojoj će ovdje biti riječ. Naime, nakon tragičnog događaja u Rijeci, u kojem je otac svojim vozilom slučajno pregazio petogodišnjeg sina, porodična tragedija je – prvo na news portalima a potom i u tiskanim medijima - ilustrirana s fotografijom, na kojoj je u prvom planu okrvavljena dječja cipelica. Vijest, prema boljim novinarskim običajima, inače spada u crnu kroniku i – strašnoj tragediji usprkos – traži tek nekoliko sažetih informativnih redaka. Međutim, od nje je napravljena senzacija. Kako? Tako što je na objavljivanjem slike na udarnom mjestu tekst zapravo postao puki privjesak, gotovo pa opravdanje za objavljivanje stravične fotografije.

Pročitala sam u vezi s time zanimljivu razmjenu poruka između jedne čitateljice i Hrvatskog novinarskog društva. Ova razmjena ne privlači pozornost samo zbog svog sadržaja; naime zgražanja čitateljice nad tim i takvim medijskim postupkom, koliko po tome što je simptom medijske situacije u kojoj svakodnevno živimo, a na koju samo rijetki nisu oguglali. Rijetki, poput dotične čitateljice, koja je našla snage da se usprotivi, da digne svoj glas protiv prakse da se takva 'pornografija smrti' donosi na udarnim mjestima. A za one koji se možda pitaju zašto je ta fotografija pornografska, evo zašto: zato što je svačija smrt privatna stvar i prema njoj se treba odnositi s poštovanjem i dostojanstvom. Na svim mjestima i u svakoj prilici, pa tako i u medijima. Ukratko, treba se ponašati pristojno.

To bi trebalo biti samorazumljivo, no u društvu u kojem se više ništa ne podrazumijeva, pa ni elementarna pristojnost – a kao razloge mogli bismo nabrojati sve i svašta: od kućnog odgoja do 'moralnog posrnuća' – ne podrazumijeva se također da je ne samo nepristojno nego i duboko neetički objaviti ovakvu sliku.

Evo, uostalom, što je napisala čitateljica:

‘Zanima me zašto tako čitani portali imaju potrebu na naslovnicu staviti ovako užasnu sliku krvave obuće djeteta? Zamislite oca o kojem govori članak. Već mu se ionako dogodila najgora stvar koja se valjda u životu čovjeku može dogoditi. Treba li onda još i cijela Hrvatska gledati krvavu cipelu njegova sina, sliku koja se otvara na naslovnici bez ikakvog objašnjenja, upozorenja? Postoji li neki način da se reagira na takve postupke? Moja su pitanja sljedeća: Imaju li portali pravo objavljivati takve fotografije na naslovnoj strani ili nemaju pravo pa bi ih trebalo suočiti s nekim posljedicama? I imaju li roditelji toga djeteta neka prava, koja su ovim slikama prekršena? Možete li vi na neki način reagirati? Ako nitko neće reagirati, hoće li se time medijima dati do znanja da je to u redu? Znamo da groznim stvarima malo treba da postanu normalne i prihvatljive, ako nitko na njih ne upozorava. Trebam li se obratiti nekom drugome, osim vas?

Čitateljici je prispio i odgovor glavnog tajnika HND-a, Vladimira Lulića, u kojem između ostalog stoji:
' … Na inicijativu Hrvatskog novinarskog društva u pretposljednjim izmjenama Zakona o elektroničkom medijima uključena je odredba koja se tiče djece i njihova tretmana u medijima (čl. 12.). Kazna za nepoštivanje te odredbe je od 100 tisuća do milijun kuna. Za provedbu je nadležna Agencija za elektroničke medije. U tom smo smislu zatražili i izmjene Zakona o medijima. Ovo što ste opisali pokriva Kodeks časti hrvatskih novinara, pa vaš prigovor možemo uputiti našem Vijeću časti, koje se bavi kršenjima etike u medijima. Neki dan smo osnovali i Vijeće za medije, zajedno s nakladnicima. Oni su se obavezali da će u njihovim medijima biti poštovana etička načela. Da bi to Vijeće zaživjelo, trebat će, međutim, dosta truda i vremena.'

Pitanja je puno, teška su i raznorodna. No problem je da ta pitanja, koja opravdano postavlja čitateljica, nisu samo u nadležnosti HND-a ni različitih vijeća, pa ni samo Zakona o medijima. Postoje odgovorni urednici, postoji javno tužiteljstvo, a postoje i sami čitatelji. Postoji naposljetku i želja (opravdana?) medija da riječju ili slikom istaknu tragičnost nekog događaja, baš kao što postoje i granice toj želji – u zloporabi emocija i iskorištavanju tuđe nesreće za bolju čitanost ili gledanost. Upravo o tome i jest riječ – o granicama. O granicama i o svijesti unutar medija da one ipak postoje, svakoj efektnoj ilustrativnosti usprkos. Nije to lako – i moj matični portal objavio je pa potom povukao inkriminiranu fotografiju – ali je, eto, ipak moguće. I još nešto: tu nema alternative, osim ako nismo svi skupa toliko moralno otupjeli da takve medijske postupke smatramo uobičajenima i normalnima, ako već ne i poželjnima. Neki mladi nadobudni novinar (ili novinarka) u hitnji stavlja takvu fotografiju ne vidjevši u svom činu naprosto ništa sporno, njegovi urednici u gomili materijala to ni ne zamjećuju, a čitatelji, ako se i zgroze, to nikom ne stavljaju do znanja. Pa ni HND-u.

Zaista, kako s pravom kaže čitateljica, malo treba da grozne stvari postanu normalne. U cijeloj priči najgora je zapravo šutnja konzumenata - čitatelja, publike, kupaca, kako vam drago - a time njihovo pristajanje na ovu i buduće slične fotografije. Mislim na šutnju onih koji možda misle i osjećaju isto kao i ova čitateljica, i s pravom se zgražaju kao i ona – ali im se nekako ne da protestirati, ne da im se pisati pisma, sve je to bez veze, ionako se ništa neće promijeniti… A i kome da pišu? Trebam li se obratiti nekom drugom osim vas – pita čitateljica.

Da, trebate, dragi čitatelji. Obratite se svim onima koji takve fotografije i vijesti gutaju, onima koji ih zahtijevaju, odobravaju, onima koji su odgovorni, ali ih ne vide, kad ih vide, smatraju da ne zaslužuju posebnu pažnju, onima koji na sve to odmahuju rukom… Sve dok se i njima ne dogodi nešto slično. A onda se pozivaju na svoje pravo na privatnost, na pristojnost, etiku, moral i pravo. I tome slično, i tako u krug.