Što su i o čemu razgovarala dva premijera ostalo je tajnom; mora da je bilo važno čim novobeogradski vrapci o tome šute. Možda je tako bolje. Pustili su obojica nekoliko dobronamjernih i nadasve konstruktivnih zvukova na presici, Milanović je onda otišao u hrvatsko veleposlanstvo da se sretne sa predstavnicima Hrvata u Vojvodini, sjeo u auto i odvezao se natrag u Zagreb. Dačić je složio putnu torbu i odletio u Bruxelles da se sretne sa Hashimom Thacijem i uglavi carinske procedure za Kosovo, na užas Vojislava Koštunice koji je to – čim je povratio moć govora – nazvao 'veleizdajom' i zatražio trenutačnu ostavku premijera. 'Pljuneš mi pod prozor', pomislio je Dačić u sebi.

Dačićev trijumf

Ovaj posjet Dačić je odlučno odbio nazvati 'povijesnim', ali ga je također odlučno nazvao 'važnim'. Kome je ovaj posjet bio važniji: Dačiću ili Milanoviću? Beogradske procjene kažu – Dačiću. Dapače, ima mišljenja da je Milanović svojemu kolegi i bratu u Kristu učinio prijateljsku uslugu. Naime, Ivica Dačić riješio je – i to je razvidno – da konačno i bespovratno preuzme ulogu predvodnika u europskim integracijama. To je, misle neki razumni ljudi, dobar put u obrani od sve većih prijetećih ambicija predsjednika Nikolića, Ace Vučića i njihove Srpske napredne stranke da kapitaliziraju svoju rastuću popularnost, pa i izvanrednim parlamentarnim izborima, ako treba.

Da ih ta rizična avantura rajca i svrbi vidljivo je ovih dana. Beogradski tabloidi koje zovu 'službenim glasnicima' Aleksandra Vučića počeli su najavljivati skoro hvatanje čuvenog narko-magnata Darka Šarića; dapače već pišu da Šarić pomišlja i da se preda, da diskretni pregovori traju i slične bedastoće. Podsjećamo da je prije par dana puštena priča da kako se Šarić telefonom čuo sa stanovitim ministrima ove Vlade. Zbog Šarića vlada pasti neće, veli Vučić, ali perje je već prosuto i prijetnja je jasna. Vučić i naprednjaci mute vodu i spremaju udice.

Nikolićev poraz

A gdje je tu Milanovićev posjet? Evo gdje: Tomo Nikolić, El Presidente, bio se jako uvrijedio – i to je glasno rekao – jer da kakav je to način da hrvatski premijer dolazi srbijanskome premijeru u skoro privatan posjet, a trebalo bi, red bi bio, kaže, da prvo Ivo Josipović dođe k njemu, pak da se to sve kasnije odvija po protokolarnome redu: premijer, ministri itd. Neki pakosnici i jalnuši podsjetili su ga da je bio biti paziti šta govori, pak bi mu onda Ivo Josipović možda i bio došao u goste. Ovako, nakon Nikolićevih tipično radikalskih faux pas detonacija o Vukovaru i ostalome, što je očekivao? Je li možda pomislio da je Josipoviću učinio veliku uslugu kada je na svoju inauguraciju pozvao Džakulu umjesto Pupovca s kojim je Josipović u zavadi? To negodovanje Tome Nikolića zbog Milanovićevog posjeta bilo je dakako protumačeno kao jal i ljubomora: eto ga je Dačić prestigao u utrci ka Europi; neki misle čak i da je taj posjet bio nadahnut iz EU, ali za to nema potvrde – niti potrebe. Umiju njih dvojica to i sami.

Onda je Nikolić riješio da popravi stvar i otišao ravno na Cetinje, gdje su ga dočekali svi glavari, naglašeno slavodobitno. Eto su dočekali da ih kao susjednu i prijateljsku suverenu državu svojim zvaničnim posjetom nedvosmisleno prizna Šešeljev vojvoda, a nakon serije blesavih, a ponekad i izravno neprijateljskih postupaka srbijanskih vlasti od proglašenja nezavisnosti do danas. Koštunica se opet užasnuo, ali – tko je Koštunica više?

Regionalno podgrijavanje

Sve je to lijepo i povremeno veselo, ali – hoće li nama biti lakše od svega toga? To podgrijavanje „hladnoga mira“ (o čemu je ovdje već bilo riječi) svakako je hvalevrijedno; čak i ta crnogorska avantura Nikolićeva dragocjena je. Dačić je svjestan da se srpanj bliži i da sa susjednom članicom Europske unije treba biti u dobrim odnosima. Milanović je također svjestan da se Tamo Gdje Treba od njega očekuju dobri odnosi sa Srbijom, ali sa Bosnom i Hercegovinom: EU ne voli svađe i resantimane na svojim granicama. Optimisti bi sada očekivali dalje podgrijavanje već ne baš tako 'hladnog mira': problem nestalih i proganih; progon ratnih zločinaca; imovinska i stambeno-pravna pitanja; mirovine; stara devizna štednja; zaštita manjina; itd.

Ovdje, u Beogradu, najnovije avanture hrvatske desnice i Crkve u Hrvata smatraju potezima paničnim i gubitničkim: to je mamuzanje mrtvoga konja, kažu. Ukazuju također na pripitomljavanje i kroćenje goropadne srbijanske desnice, koja pak panično pokušava istjerati na čistinu novu koaliciju na vlasti napadima na 'špijune' i 'domaće izdajnike' iz redova nevladinih organizacija i nezavisnih medija, sve objavljujući crne liste i lijepeći plakate s njihovim imenima po gradovima. Dobili su – nakon stanovitog oklijevanja – naglo zanimanje javnog tužiteljstva za njih i najave zakonske zabrane određenih najglasnijih i najbezobraznijih skupina. Ali, o tome drugi puta.