Premda nemamo (anketne) podatke o tome, stječe se dojam da dobar dio građana ima povjerenja u institucionalno upravljanje javnozdravstvenom ugrozom, kao i elementarnom nepogodom koja nas je zadesila. Čini se da je opća ocjena kako je krizno komuniciranje kvalitetno, a sposobnost upravljanja krizom na uzornoj razini, kako u usporedbi s drugim zemljama, kako i s obzirom na ograničene javnozdravstvene resurse.

Po društvenim mrežama moguće je, dakako, pronaći i niz nevjerodostojnih i neprovjerenih dojava i naputaka koji siju bespotrebnu paniku. Neki 'internetski ratnici' zazivaju puno invazivnije i restriktivnije javnozdravstvene (i redarstvene) mjere, popunih onih istočnoazijskih. Drugi se pak ne mogu načuditi tome zašto pola svijeta radi problem od, prema njima, 'prehlade' te restrikcije koje postupno, no sukcesivno uvodi krizni stožer proglašavaju puzajućom diktaturom.

Što se, doista, može kazati o robusnosti liberalne demokracije u ovakvim okolnostima te koje pouke i koristi možemo izvući iz dosadašnjeg tijeka upravljanja doista nesvakidašnjom situacijom?

Uspješne, stabilne demokracije odlikuje to da su otporne na različite unutarnje i izvanjske šokove. Pandemija se svakako može smatrati takvim vanjskim šokom. Ako ne postoji međusobna kontrola institucija, kao i (samo)ograničenje, mlade i krhke demokracije pod naletom teškog izvanjskog izazova mogu pokleknuti.

U vrijeme teških ugroza često se može čuti postavljanje lažne dvojbe između slobode i sigurnosti. Benjamin Franklin je za one koji bi žrtvovali prvo za drugo ustvrdio kako će na kraju ostati bez jednog i drugog. Međutim u slučaju pandemije, pa i nošenja s posljedicama potresa, važno je prisjetiti se i toga kako moja sloboda završava tamo gdje počinje tuđa sloboda. Slobodno društvo počiva na odgovornim, samosvjesnim građanima koji su spremni žrtvovati vlastiti komoditet kako bi spasili drugog, prakticirati republikanske vrline u izvornom, ciceronovskom smislu, kako bi pospješili blagostanje zajednice, samim time i sebe.

Restrikcije u javnoj sferi

Kako bismo ocijenili je li naša demokracija otporna i u ovim teškim vremenima, trebamo se vratiti temelju političke zajednice, Ustavu. Izmjenama zakona o sustavu civilne zaštite kriznom stožeru nisu dane nove ovlasti, već je centralizirana linija zapovijedanja, odnosno omogućeno je nacionalnom stožeru donositi smjernice djelovanja (na redovnim tiskovnim konferencijama članovi stožera opetovano apeliraju na poštivanje smjernica, što također svjedoči o izostanku nekog stvarnog represivnog karaktera, bez obzira na moguće novčane i druge kazne propisane zakonom).

Nije proglašeno ni izvanredno ni, dakako, ratno stanje, a Sabor i Vlada nisu onemogućeni djelovati, bez obzira na to što su privremeno dislocirani s mjesta stalnog zasjedanja. Prema tome, izlišno je spekulirati o suradnji predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića sukladno čl. 101 Ustava i ikakvom donošenju predsjedničkih uredbi sa zakonskom snagom. Dapače, u ovoj situaciji Milanović je ostao dosljedan svojim najavama i svojem viđenju uloge predsjednika te se dosta drži u drugome planu i potiče javnost na povjerenje u nadležna tijela, prvenstveno krizni stožer.

Prema čl. 17., u vrijeme ovakvih nepogoda i pošasti Sabor dvotrećinskom većinom može ograničiti stanovita prava i slobode (Ustav ne precizira o kojima se radi), no istodobno ustavopisac jasno apostrofira kako to ne smije uključivati sužavanje ljudskih i manjinskih prava, odnosno voditi u diskriminaciju po kakvoj prirođenoj osnovi. Članak 32., koji jamči slobodu kretanja i nastana, pruža podlogu za izvanredna ograničenja eksplicitno iz javnozdravstvenih razloga. Jednako tako, članak 50. omogućava ograničavanja poduzetničkih sloboda (rad ugostitelja, primjerice) zbog zdravlja ljudi. Naposljetku, prema članku 16., slobode i prava mogu se ograničiti (ponovno se spominje zdravlje kao jedan od temeljnih razloga), no uvijek razmjerno svakom slučaju, tj. ugrozi.

Koliko god nam svima restrikcije teško padale, one u ovakvim okolnostima imaju ustavno uporište. Također je važno naglasiti kako se sve ove restrikcije kreću u javnoj sferi, a ne zadiru doista u privatni život. Kućni 'korona partyji' nisu proskribirani, no od njih se trebamo suzdržati poradi smanjivanja mogućnosti širenja virusa.

Dakako, liberalna demokracija može izdržati u ovakvim izazovnim vremenima, a oprezno i odmjereno privremeno sužavanje naših sloboda može ostati u nužnim i ljudskopravaški prihvatljivim okvirima jedino ako postoji jasno povjerenje u donositelje restrikcija, ako postoje nadzorni mehanizmi, ali i institucije koje budno paze na moguća prekoračenja ovlasti.

Povratak povjerenja u struku

Jedna dobra stvar koju su nam donijele ove nedaće, a koja je vezana uz našu priču o demokratskoj otpornosti na pošasti, povratak je povjerenja javnosti u stručnjake. Na valu lažnih vijesti, populističkih bukača i brisanja razlike između osobne emocije i provjerene informacije u digitalnoj sferi, u ovoj krizi koja nas je snašla naši su građani prestali slušati šarlatane koji obescjenjuju desetljetne vakcinacijske i higijenske napore te počeli slušati što im reći imaju liječnici. Nakon nemilog potresa Zagreb je osluhnuo glas građevinskih stručnjaka. U doba kriznog upravljanja građani su shvatili važnost obrazovanja u području sigurnosti.

Uz to, otpornost naše više ne tako silno mlade demokracije osigurana je budnim okom medija nad radom i ponašanjem javnih vlasti. Za razliku od nekih prijašnjih vremena, današnja medijska ponuda je pluralna, što omogućava jasniji i kvalitetniji uvid građana u rad njihovih izabranih predstavnika u ovim teškim danima i tjednima.

Naposljetku, u upravljanju ovim krizama ponovno se pokazala važnost uvezanosti i uravnoteženosti državnih institucija i civilnog društva, profesionalnog i volonterskog angažmana. Građansko društvo, s pregršt svojih udruga, svih boja i oblika, brana je od zadiranja države u naše pravice i slobode, a u ovom vremenima nezaobilazno u zajedničkom društvenom upravljanju krizom.

Povjerenje je temelj uspješnog društva te je povjerenje u ekspertizu i povjerenje u institucionalni okvir djelovanja, nadopunjen civilnodruštvenim angažmanom, jamac uspješnog demokratskog ovladavanja ovim nedaćama koje su nas snašle.

Pogled u bolju budućnost

U ovoj i svakoj drugoj krizi država ne može i ne smije biti dadilja. Institucije javne vlasti neće i ne smiju razmišljati umjesto nas niti će nas spasiti i voditi k izlazu iz gliba, ako mi sami ne budemo odgovorni građani, zbog sebe i drugih. Samo svjestan građanin gradi slobodno društvo. U takvom društvu, čovjek je svjestan da rad od kuće iziskuje samodisciplinu kako se ne bi pretvorio u plandovanje, u takvom društvu samoograničit ćemo svoje trenutno zadovoljenje osobnih prohtjeva kako bismo smanjili ugrozu za druge, slabije od nas. Nadajmo se da ćemo nakon svih ovih iskušenja stasati u zrelije i odgovornije društvo koje će onda biti istinski slobodno.

Želio bih kupit kuću

U Bosutskoj 27A

Dva i sedam

Proljeće kad stigne

23. ožujak, travanj

Stolicu iznesem na verandu

Stolicu iznesem na verandu

Haustor, ’60-'65