Zoran Milanović se uzalud trudi da dokaže kako je drukčiji od drugih, a njegova stranka ne robuje klasičnoj, potrošenoj i prijetvornoj politici. On ne reže vrpce, njegova vlast ne farba tunele, on će uvijek govoriti istinu, oni se nikada neće uvući u klijentelističku politiku u kojoj na sve strane smrdi na korupciju. Za njega je pitanje o vlastitoj odgovornosti tek povod za bljutavu pošalicu, a politički suparnici bizantinski lažljivci ili korumpirani zavjerenici. Za njega su čak i glasači – ili bar njihov značajan dio – tek lopovi koji glasaju za lopove. Uvijek iznad svih, a nikada u gomili, uvijek ispred vremena, a nikada u prosjeku, pa čak i kada poraze proglašava pobjedama, a očevidne neuspjehe prvim koracima u potpuno nova vremena.

U provalama prozirne samoreklame, samo on zagovara zakonitost i prave vrijednosti, samo on nudi najbolje kandidate, samo on nikada neće igrati po pravilima kafanske makljaže. U jednoj osobi, Zoran Milanović sam sebe proglašava mjerilom svih stvari, a sve ostale izvan vlastitog uskog kruga, lopovima, neznalicama, bizantincima i spletkarima, poput nekog novovjekog Mesije i Velikog Inkvizitora u istoj osobi, kojemu je sudbina udijelila gotovo nemoguću dužnost da vlada ovom izuzetno složenom zemljom, a ipak povede, promijeni i urazumi ljude, koji još uvijek ponekad biraju najgore od najgorih, bez obzira što su mnogi od njih još prije nepune dvije godine, s toliko mnogo nada, oduševljenja i povjerenja, izglasali i njega samoga.

Klijentelistička piramida

Zoran Milanović se tako želi predstaviti kao časna iznimka u pubertetskoj Europi i gerontokratskoj Hrvatskoj, a ipak ostaje političar vrlo klasičnog kroja, koji manje ili više radi ono što rade svi ostali. Ponekad sa više elegancije u nadmoćnim vodopadima riječi, u nepotrebnim, a stalnim obračunima sa svima i svakime, ali ipak samo vrlo prijetvorni, klasični i spletkarski političar, koji je i sam u vlastitoj Vladi i stranci razvio klijentelističku piramidu, od izbora direktora javnih poduzeća, do trgovine preplaćenim radnim mjestima u raznim paravladinim agencijama. I on voli dvostruka i trostruka mjerila u odnosu prema vlastitim suradnicima (Čačića je štitio do zadnjeg trenutka, Mirela Holy je odmah letjela kroz prozor), i on proganja one koji žele malo manje lagati (Vladimir Ferdelji). I on se upušta u prljave politikantske zavjera (Istra), i on dokazuje prezir prema javnoj pameti, intelektualnom obilju i zaštiti nacionalnih interesa u sastavljanju raznih kandidacijskih lista. I on se počeo bljutavo obračunavati sa svojim prethodnicima (Račan je kriv za Bandića), i on je smijenio, otjerao ili umirovio sve svoje moguće takmace od Ljube Jurčića, do Davora Bernardića, a možda i Rajka Ostojića. I on je svoju suprugu, bar nakratko, pokušao pretvoriti u prvog hrvatskog dijetalnog gurua.

I Milanović se okružio poslušnim ministarskim vazalima, od kojih neki pripadaju mladim činovničkim talibanima bez ijednog dana izvanstranačkog radnog iskustva, a drugi ostaju nedodirljivi u talonu koalicijskih trgovina, bez obzira što obavljaju trećerazredne poslove, a lete prvom klasom, voze skupe automobile, i neprestano obećavaju nemoguće. Od pedeset tisuća novih radnih mjesta u obrtništvu, do tisuća novih fasada, od investicijskog buma u propalim javnim poduzećima do nepostojećih inozemnih investicija, a kada se pobune sindikati, a otkažu i domaći poslodavci, ostaje tek nada da će neka neizvjesna europska obnova povući i taj mali hrvatski čamac, kada već nema ni vlastita jedra, ni vlastito kormilo, ni vlastite veslače. I on je samo predsjednik neuspješne Vlade, a ne apostol svih natpolitičkih vrlina, i on je samo stranački predsjednik, koji će radije izgubiti tri županije, negoli dopustiti stvaranje neke paralelne političke zvijezde.

Socijaldemokratski gubitak inteligencije

Otuda i nove provale samozaljubljene Milanovićeve žuči u nekim postizbornim komentarima nakon prvog kruga lokalnih izbora, koje su dokazale da je Milanović najupješniji u proizvodnji vlastite štete, u čemu je u posljednja dva mjeseca na sve strane oživio političke mrtvace (Jakovčić, Bandić, Ruža Tomašić). Milanović nije vjerovao ljudima u koje su vjerovali njegovi lokalni članovi, a bez obzira na sva načela i poštivanje prava, obilno je oklevetao čovjeka kojeg bi mnogi htjeli strpati u zatvor (Bandić), a nitko mu još nije ništa dokazao. Za razliku od Milanovića, Bandić je dokazao da nema poraza kojeg ne bi znao pretvoriti u novu pobjedu, pa je u prvom krugu prosto pregazio uglađenog, nesigurnog i snovitog Ostojića, bez obzira što je prije toga već izgubio i parlamentarne i predsjedničke izbore. Bandić je kriv za sve, a Bajiću prijeti progon zbog toga što ga već nije strpao iza rešetaka, bez obzira što su mnoge od tih optužbi puke političke podvale, dok razvoj Zagreba u posljednje dvije godine nije zaustavio Bandić, već socijaldemokratska gradska Skupština, koja je Holding uništila do kraja, a bojkotirala svaku gradonačelnikovu pametnu odluku, bilo da se radi o potvrdi novog urbaniteta (Cvjetni trg) do socijalne pravednosti u naplati vrtića.

A Milanović je u međuvremenu ponovno dokazivao svoju kozersku i kadrovsku samovolju. Zbog toga više nitko ne vjeruje u Ostojićevu zagrebačku pobjedu, ali bi sve to skupa izgledalo mnogo, mnogo bolje, kada bi u Vukovaru, Dubrovniku i Šibeniku pobijedili kandidati koalicije, a Ivo Baldasar u Splitu spriječio da razočarani Kerumovi glasači listom prijeđu na stranu HDZ-a, dok bi dodatna pobjeda Ivice Vrkića u Osijeku, gorak okus poraza premetnula u slatku pjesmu pobjede. Ništa još nije propalo do kraja, a sve bi izgledalo još mnogo bolje, kada ovaj koalicijski hod po trnju upravo Zoran Milanović ne bi višestruko zagorčavao prosipanjem osvetničkog otrova. Kada se već nije javio kada je trebalo, nije se trebao goropaditi niti kasnije, kada su već prve analize bjelodano dokazale da u ovom drugom, presudnom izbornom krugu, kandidati SDP-a trebaju liječiti rane, premošćivati ponore i krpati rupe, a ne proizvoditi nove neprijatelje i podjele u vlastitim redovima.

A predsjednik vlade i stranke, koji se gradi velikim intelektualcem, sve više gubi svekoliku intelektualnu potporu. Dok se Bandić okružuje znanstvenicima, umjetnicima i gospodarstvenicima, Milanović osobno, baš kao i njegova Vlada, bojkotiraju presudna intelektualna zagrebačka i hrvatska događanja, kao što je to u Zagrebu bio nedavni Subversive festival, koji je okupio cijeli niz europskih intelektualnih i kulturnih oporbenih prvaka, i pokrenuo niz europskih, socijalnih, etičkih, regionalnih i filozofskih pitanja ili kao što je to sada Festival tolerancije i židovskog filma, koji bez ikakve pomoći Vlade, pokreće bitna pitanja prošlosti i suvremenosti u ovim sve opasnijim retrogradnim vremenima. Dva velika događanja značajne međunarodne težine, u nizu onih brojnih kulturnih i intelektualnih preispitivanja koje pretežito podupire Bandićev Zagreb, a zanemaruje Milanovićeva vlast. Socijaldemokrati su ostali bez inteligencije, a izgubili priključak u raspravama o svim bitnim suvremenim pitanjima, a to je dugoročno mnogo pogubnije od djelomičnog poraza u prvom krugu lokalnih političkih izbora. Oni su postali tek obična politička stranka, koju vodi vrlo rječiti, ali ipak vrlo tipični hrvatski političar.