Zamislite, recimo, ravnatelja škole koji vam kaže da bi vaše dijete bilo daleko uspješnije, ma odlikaš pet-nula, samo kad vi ne biste od one zlurade razrednice i iz e-dnevnika redovno doznavali za sve njegove jedinice i sve psine koje povazdan čini drugim učenicima, nastavnicima i školskom inventaru! "Znači", kaže ravnatelj, "ako doista želite dobro svome djetetu - zaboravite e-dnevnik, zaboravite roditeljske sastanke i tjedne susrete s razrednicom. Istina je jedino ono što vam vaše dijete samo kaže. Pa vaše je, valjda mu vjerujete, zaboga! A u slučaju da vam baš silno zatrebaju neke dodatne informacije, obratite se isključivo meni. Ali unaprijed vas upozoravam, ako je riječ o nečemu negativnom, ja o tome neću znati ništa, ili gotovo ništa".

Ako ste doista uspjeli zamisliti takvog školskog ravnatelja, onda sad sve dojmove o njemu preslikajte na državnu razinu: upravo takav mentalni sklop zapovijeda našim oružanim snagama, sukreira nam vanjsku politiku i jamči stabilnost ustavnog poretka.

I, uza sve te složene poslove o kojima patuljci pojma nemaju, još bi i uređivao medije, tako da nam mladi više zbog njih ne odlaze iz Hrvatske. Jer pogledajte što imamo danas: otvori mladi čovjek neki medij pa čita, pa gleda, pa sluša o svim tim izmišljenim, poluizmišljenim i nikad dokazanim aferama, pa onda medijima ne valja zdravstvo, pa ne valja školstvo, pa ne valja medijima ni sudstvo, ni porezna politika, ni mirovinska reforma, pa im ne valjaju ni crkva niti nabava vojnih zrakoplova... Pa kad iscrpe sve što im u Hrvatskoj ne valja, onda ti grozni mediji krenu izmišljati totalne fantazije, ne znam, financijske interesne skupine koje se, kao, formiraju pri vrhu vlade, pa nekakve unutarstranačke ratove (iako toga ima jedino u SDP-u), pa taktičko nadmudrivanje trećerazrednih špiclova, pa brojanje nekakvih potpisa, brojanje u kojem se normalan čovjek - ako povjeruje medijima - ne može opredijeliti ni za jednu stranu, pa...

I doista, što da mlada Hrvatica ili Hrvat pomisli, kad ga mediji tako zaliju svojim crnilom, apatijom i obeshrabrujućim ozračjem, što osim: "Nema ovdje života za mene, ako je sve zbilja tako kako mediji pišu! Odoh ja nekamo daleko odavde, nekamo gdje su mediji pozitivniji prema mladim ljudima i njihovoj gorućoj želji da ostanu u svojoj domovini!"? I onda doista odu! Nitko iz medija još im se nije ispričao i pokušao ih dozvati nazad, kamoli prisegnuo da će odsad širiti isključivo optimizam, ma nema šanse! A kamo ti mladi Hrvati i Hrvatice odlaze? Pa, zadnjih godina uglavnom u Irsku, zemlju koju njezini stanovnici (kao i ostatak svijeta, jer je nadimak kvalitetno, što, bren-di-ran!) od milja zovu "Zeleni otok". A zašto je zovu "Zeleni otok", mmm? Što biste rekli - da li zbog brojnih pučkoškolskih dvorana za tjelesni, ili pak zbog brojnih zelenih livada umjesto njih?

Kao i obično, evo, negdje pri polovici kolumne umorim se od budalasanja i kibidabiziranja. Nisam ja taj kapacitet, dva-tri paradoksa i gotovo, iscrpim se. Nisam niti sjena predsjednici Republike, koja u ove tri i pol godine izbacuje paradokse i kibidabizme gotovo na dnevnoj bazi. Zapravo, ako bismo pošli s medijski optimističnog stajališta, mogli bismo s potpunom sigurnošću zaključiti kako je predsjednica Republike za to vrijeme sigurno napravila i mnogo toga liderski upečatljivog te svekoliko dobrobitnog, ali se za to jednostavno - ne zna.

A zašto se za to jednostavno ne zna? Pa zato što, jednostavno, mediji javljaju isključivo o onome što predsjednica javno radi, a uopće ne haju za to kako je njoj kad se isključe te njihove kamere i mikrofoni. I onda, tako apatičnim selektivnim informiranjem, stvaraju dojam kao da predsjednica Republike nije radila ama baš ništa drugo osim što je na inauguraciju pozvala civilne kriminalce i ratne zločince, što je pod šatoraškim odojkom u izborno-pobjedničkoj noći užgala lomaču za današnji mirovinski sustav, što je baš na 25. obljetnicu srpsko-crnogorskog napada na Dubrovnik darivala dubrovačke mališane srpskim čokoladicama, što je kartonsku repliku sebe natakarila kraj ulaza u rezidenciju...

Ispada, ukratko, da ona uporno krije kojim je točno poslom onomad bila na produženom boravku u Americi i nasnimavala se kraj ograde Bijele kuće (kao da bi ona branila američkom predsjedniku da se nasnimava ispred ograde na Pantovčaku!), da ona ama baš ništa korisno ni za koga nije postigla izmještanjem svoga Ureda diljem Hrvatske, da je zabadava dozvala Vučića i dopustila da je Nikolić triput izljubi pred njenim vratima, da se tek tako gurala što bliže Trumpu, da se nikad nije ni mislila preseliti u Visoku, da ima fetiš na oružje i uniforme i znojne mladiće u svlačionicama, da veselo pjeva kako je "četrespeta loša bila", da ustašku i paraustašku emigraciju naziva sanjarima slobode, da otima cvijeće gostujućim koreografima, da otvoreno zagovara antifašizam tek kad joj na vrata pokuca kakav washingtonski ćato...

Da ne nabrajam dalje, razumjeli ste: kad mediji ne bi bili toliko aferaški nastrojeni, toliko destruktivno raspoloženi, javnost bi doznavala i za sve ono drugo što predsjednica povazdan radi, sve ono dobro i korisno za svakog od nas, naročito za žene i mlade, za djecu i umirovljenike, za radnike i poštenu inteligenciju. Shvatili bi hrvatski ljudi da nije ovdje sve tako crno, samo kad bi mediji prestali amaterski proizvoditi afere i prepustili to profesionalcima, institucijama koje rade taj posao.