Da, u pravu su Zoran Milanović, Radimir Čačić i cijela opozicija. Jadranka Kosor donijela je odluku o datumu parlamentarnih izbora kao da donosi carsku bulu, ne pitajući nikoga ništa, čak ni svoje koalicijske partnere. U pravu su i da je time referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji gurnula u slijepu ulicu, pa se sada ne zna ni tko će ga raspisati ni kada. U pravu su, napokon, i da je premijerka sve ovo izmudrijala zato da prigrabi čast da ona bude ta koja će potpisati pristupni ugovor s Bruxellesom, i to čak i ako njezina stranka izgubi izbore.

Ali u jednome Milanović i Čačić nisu nimalo u pravu. Kada se malo odmakneš unatrag i osmotriš sve to, vidiš da ih je ona time uvukla u potpuno nevažne i blesave efemernosti koje na tržištu pravih političkih vrijednosti ne možeš razmijeniti ni za lulu vlažna duhana. Kakve, dođavola, ima veze to što jedna sve taštija premijerka izvodi na pragu Europe svoje sujetne piruete? Ako joj je do toga, neka ih izvoli nastaviti dokle je volja, što pametan čovjek ima s tim? Zato ne možeš vjerovati očima i ušima da je opozicija ovako olako pristala tim glupostima poklanjati i mrvu pažnje, kamoli u njima i sama izravno sudjelovati.

Mene, recimo, 185 puta više zanima koliko je istine u izjavi ekonomista Branimira Lokina, koji ovih dana tvrdi da je Europska unija zabranila Kinezima preuzimanje riječke luke, i to bez obzira na to što su oni voljni u paketu s tim uložiti i u izgradnju nizinske pruge do Mađarske. Umjesto toga, Bruxelles je, veli Lokin, nametnuo ovom našem posvađanom društvu iz državnog vrha puno slabijeg filipinskog investitora. Ovaj bi uložio samo u gradnju riječkog kontejnerskog terminala, a za spomenutu nizinsku prugu nema para, možda ni volje. Velim, možda ni volje, jer se tu otvaraju neka vraški važna i škakljiva pitanja, jedno posebno.

Ako je, naime, to što ovaj ekonomist tvrdi točno, onda ja, iako nisam ekonomist, ozbiljno sumnjam da netko u vrhu EU favorizira neke ili neku drugu evropsku luku i zato koči Rijeku. A dok su takve sumnje aktualne i dok ih se ne pobije, idiotski je pokloniti i sekundu vremena ovome vašaru častohleplja kojim dominiraju tako silno važne stvari kao tko će potpisati pristupni ugovor s Bruxellesom. Kvragu, neka ga potpiše bilo tko, koga za to briga! Uostalom, kada bi naši vrli muževi i žene iz državnog vrha imali petlje, ne bi to ni potpisali dok se ne vidi što je na stvari.

Zar je taj potpis važniji od toga što nas u EU čeka? I od toga je li ovo s riječkom lukom samo neka slučajna epizoda ili, naprotiv, prvi obrok nečega na što ćemo se morati trajno naviknuti. Ali, vraga. Našim političarima ne da se baviti tim tričarijama i bezvezarijama, njima je kudikamo važnije kako će tko od njih utržiti sebe na pijaci sujete, a i našim sve budalastijim medijima važnije je, razumije se, to nego ono prvo. Zato sada više nema nikoga, baš nikoga, tko je sposoban primijetiti to da je sve ovo više nego jasan signal uznapredovale infantilizacije i kretenizacije hrvatskog političkog života.

U toj infantilizaciji strašno je važno je li se Milanović negdje pojavio ili ne (na predavanju pape Benedikta XVI.), i je li nekome nešto čestitao ili ne (Kosorovoj završetak pregovora s EU). Ali je, vidiš, sasvim nevažno to što on kao budući vjerojatni premijer misli o pozicioniranju Hrvatske u Europi, u krajnjem slučaju, i o ovoj mutnoj riječkoj priči. To će reći da se baš sada u ovoj dubokoj krizi hrvatska politika oprašta od svakog dodira s budućnošću. Kao da nije dovoljno to što već i dosad nitko od ovih posvađanih svata nije mislio da treba imati nekakav program za Europu (a dok ih se ne vidi, riječka epizoda svjedočit će tome da će se u Hrvatskoj nastaviti samoubilačka politika deindustrijalizacije). Doduše, zašto bismo i imali programe za Europu kada ih javnost i mediji ne pritišću da ih imaju i za Hrvatsku.

E, ali zato bi se svi htjeli producirati u ovim sve žešćim i bespoštednijim ratovima taštine, koji se vode ni oko čega, pa logično i završavaju ni u čemu. Ili i u ordinarnim majmunarijama, poput one da Frano Matušić pokrene fotografsku ofenzivu protiv Ive Josipovića pokušavajući dokazati da se ovaj druži samo sa SDP-ovcima, pa to, kao, dokazuje to da je postao 'lider oporbe'. A onda mu predsjednik u munjevitoj kontraofenzivi, opet fotografskoj, podmetne pod nos da se druži i s HDZ-ovcim, među ostalim, baš i s tom dubrovačkom mustrom. Možda bi se i moglo progutati sve te budalaštine samo da ne potiskuju ozbiljne političke rasprave, ali, one ih i usisavaju i onda ispljunu u obliku bezvrijednog hračka.

To se lijepo vidjelo na trima posljednjim sjednicama Vijeća za nacionalnu sigurnost. Na njima su razmatrane tri relevantne političko-sigurnosne teme, o policijskim anonimkama protiv čelnika opozicije, prljavom novcu u medijima, hapšenju generala Kruljca. Ali budući da su uvijek ili Kosorova ili Josipović to shvatili kao napad na svoje ljude, učinili su sve da raspravu ubiju, a zaključke Vijeća isporuče javnosti u obliku lešine bezveznih fraza. Naravno, poslije svega VNS je pretvoren u krpu, i trebalo bi uvesti strogu zabranu da se na njemu raspravlja i o čemu više. Osim možda, ne znam, o tome trebaju li predsjednik i premijerka uskladiti boju odjeće kada se zajedno pojavljuju u javnosti, i slično.

Tko zna jesu li naši dični politički prvokategornici više uopće u stanju to vidjeti, ali očito je da će se ovim Hrvatska, koja ionako ide u EU kao parija u ritama, ondje na kraju pojaviti sasvim gologuza. To znači potpuno nespremna za vučja pravila igre koja ondje vladaju, štoviše nespremna i da shvati kakva su to pravila, tko ih donosi i u čiju korist. To je isto kao da na neku megaregatu teških jedriličara ideš s jedriličicom razdrndanih jedara, pa moraš moliti boga da ih i prije dolaska na stazu neki vjetar sasvim ne slomi. Takvi vjetrovi kao za inat uvijek iskrsnu kada ne treba. Zar je baš sada morao umrijeti Đuro Brodarac, sigurno se, očajnički kršeći prste, pitala Jadranka Kosor.

Ali dok ona vodi svoje besmislene svađe s Josipovićem, među ostalim, i oko toga tko je zaslužan za borbu protiv kriminala i korupcije – kao da je država jučer izumljena pa se još dijele uloge – morala bi znati da sustav od toga samo trpi i trokira. U ovom slučaju trokirao je tako što je glupo dopustio da evidentirani šećeraš i tlakaš dreždi do smrti u prezagrijanoj ćeliji. Ali prije toga trokirao je još i puno više zato što je mirno pustio da se Brodarca procesuira s toliko golemim zakašnjenjem da je zašao u dob kada kombinacija šećera i tlaka zakonito može postati smrtonosna.

Zato se u ovom smislu čak mogu složiti s Brodarčevim odvjetnikom Petrom Šalom. Sustav je zbilja ubio Brodarca, ali to je sustav kakav je gradio i sam mračni sisački general. Dakle, bilo je to u neku ruku samoubojstvo, kao što je, uostalom, i sam Šale poznat po svojedobnom slavnom samoranjavanju (do kojeg je došlo jer mu je moć tutnula u ruke pištolj kojim nije znao rukovati). Drugim riječima, političari kojima je posao to da država funkcionira na dobro svih, doveli su naprotiv do toga da ona funkcionira na štetu većine, ponekad čak i na štetu njih samih.

I sada vrijedne svađalice iz ove priče, koje su krive za sve to, stvarno sliče na kormilara broda koji beživotno pluta polomljenih jedara.