Možda se sjećate, ima tome već i više od deset godina, kad je 'otkrivena' erotska pjesma mladog Ive Sanadera (izvorno objavljena kasnih sedamdesetih u nekom časopisu ili zborniku) pa se na premijera sručila lavina podsmijeha, ciničnih komentara i gotovo eksplicitnih tvrdnji kako je ta pjesma dokaz njegove homoseksualnosti. Pjesmi je naslov 'Nenia salonitana', sasvim je kratka, pa je možemo ovdje u cijelosti citirati:

Dosta mi je polovnjaka

Hoću, konačno, muški da me se.

Balkanski, štono riječ.

I to: sada. Odmah. Nunc aut numquam.

Aha! i Oho! i Ohoho!, začulo se odmah sa svih strana, uz prigušeni smijeh. Interes je bio toliki da je i meni proradila znatiželja. Prvo sam uzeo latinsko-hrvatski rječnik, pa u njemu pronašao da 'nenia' na tom navodno mrtvom jeziku znači 'tužbalica, naricaljka, pogrebna pjesma'. Aha! Onda malo priče sa starijima, pa otkrijem da je taj broj časopisa (ili je ipak bio neki zbornik, ne sjećam se više danas) u kojem je ta katrena prvotno objavljena bio u cijelosti posvećen sudbini arheološkog nalazišta kraj Solina! Oho! U to su se vrijeme koplja žestoko lomila oko toga koliku površinu antičkih iskopina treba nanovo zatrpati, e da bi se moglo nastaviti sa socijalističkom izgradnjom prometne infrastrukture: malo, pola, ili čak cijelu? Kulturnjaci su, jasno, bili protiv i jedne jedine lopate zemlje kojom bi se prekrilo veličanstveno otkriće don Frane Bulića i kasnijih arheologa, pa su jedan cijeli časopis/zbornik ispunili tekstovima uz dlaku samoupravljačkim asfalterima. Ohoho!

Znači, pjesma se zapravo zove 'Salonitanska tužbalica' i nije nimalo erotska nego – ljuto protestna! Zatrpajte me cijelu, Balkanci!

Dao sam i sâm bio malo ruke da se stvarna verzija priče probije do javnosti, a kad se probila, nije više bilo ni ahaha nit ohoho. Štono bi Dragan Nikitović jednom davno rekao – zanemela Marakana… I, koliko mi je poznato, nitko tu 'erotsku' pjesmu nije više spominjao cijelo desetljeće, evo, sve do danas. A ja sam je se sjetio zbog, ispravno slutite, Pipi Duge Čarape i cijele ove tragikomične bujice što ju je izazvalo predsjedničino i Škorino čitanje pojedinih poglavlja iz najpoznatije knjige Astrid Lindgren.

Koji joj je vrag? Je li ona pri sebi? Zašto nije čitala nešto od Ivane Brlić Mažuranić, kad je već spominje u uvodu? Ili bilo kojeg hrvatskog pisca za djecu? Zašto Šveđanku? A i taj Škoro, mogao joj je žešće uzvratiti, a ne tako mlako, bezveze… Analizirali su se ulomci koje su oboje čitali, tražila se skrivena značenja i poruke (Milanoviću? Plenkoviću? Kome, dovraga?!) montirali šaljivi 'gifovi' za na Internet…

I ja sam se, priznajem, prvi dan prepustio toj bujici sprdanja, ali onda mi je nešto zasmrdilo u cijeloj priči. Ispod Škorine snimke na YouTubeu, naime, piše da je objavljena - 29. travnja 2019. 'Pitaj Gugleta!', došapnuo mi je Matakovićev junak Vitomir Škakljikavdžija, pa sam odmah krenuo guglati i, za manje od pola sata, složio cijeli mozaik.

U rano proljeće ove godine Martina je Mihalić, inače profesorica hrvatskog u nekoj osnovnoj školi u Švedskoj (i Kolinda joj spominje ime u uvodu snimke, ali ime nam je nepoznato, a i tko to uopće sluša…) zamolila nekolicinu poznatih Hrvatica i Hrvata da za male Hrvatiće pročitaju neki ulomak iz 'Pipi', knjige koju su tamorođena djeca naših suvremenih iseljenika već sigurno pročitala na švedskom. Čisto (pretpostavljam) da malci mogu usporediti kako iste rečenice zvuče u prijevodu na jezik njihovih roditelja. Otud i ona predsjedničina verbalna šećerlema o 'lijepim hrvatskim riječima', koja izvan konteksta, naravno, zvuči kao tipični kolindizam, vrijedan zajebancije (sjetite se samo kninskoga govora na engleskom!). Ali poruka je to malim učenicima hrvatskog u Švedskoj, a ne odraslim površnicima u Hrvatskoj i regiji!

Regiju spominjem zato što su hrvatski portali cijelu priču zapravo preuzeli od portalâ iz susjednih država; sami o njoj nisu znali ništa – ili, ako jesu, nije im izgledala nimalo atraktivno - dok susjedi (kojima je kontekst još manje važan nego nama) nisu časili ni časa da krenu sa sprdanjem, čim su na YouTubeu otkrili snimku staru pola godine. Na spin su u Hrvatskoj nasjeli i neki vrlo pametni i ozbiljni ljudi, zgražali se javno nad time u što se pretvara predizborna kampanja (a bidan Škoro u vrijeme snimanja još nije ni znao da će biti predsjednički kandidat!) i zdvajali nad novim ponižavanjem hrvatskih pisaca za djecu i živućih lektirnih autora. Pitajte Gugleta, poručuje i njima Vitomir Škakljikavdžija, prije no što usvojite mišljenje.

Da ne bi bilo zabune: nedrag mi je Sanader, nedrag mi je Škoro, nedraga mi je i Kolinda, ali još mi je manje draga viralna laž utemeljena na sve modernijoj površnosti. U to ime, dopustite mi da parafraziram jugoslavenskog maršala i Tuđmanova zaštitnika: Kolindi i Škori ne pakovati!

Mogu to oni i sami, vidjeli smo, a i još ćemo se ohoho nagledati.