Za Đilasove vlasti Beograd je dobio jedan most i obećanje za još jedan; španjolske tramvaje nalik na zagrebačke; novi Bulevar (revolucije, a sada kralja Aleksandra); nebrojene dječje vrtiće i ostalu urbanu dekoraciju. Samo što je ušao u službeni A6 na jedna vrata, već izlazi na druga. Mlad, vitak, žut i prpošan, taj inženjer aeronautike (u civilu) stiže svuda. On je menadžer opće nadležnosti: podjednako spretno radio je kao novinar na Radiju B92 (to je najviše nalik na Stojedinicu) kad je Miloševićev cirkus počinjao; bio je studentski lider u prosvjedima 1992. i tada Miloševiću rekao sve što ga ide u lice, tražeći ostavku; onda se urođenom lakoćom preorijentirao na reklamno-marketinška posla i počeo mlatiti lovu.

Takova ga je karijera preporučila Demokratskoj stranci na vrijeme, prije prevrata 2000. Zoran Đinđić volio je brze, energične i neumorne, ljude od djela, a ne od priče. Đilas, međutim, nikada se nije udaljio od novca. Politika i grad Beograd nisu utjecali na njegova marketinška posla. U suradnji sa Srđanom Šaperom (VIS Idoli) – kažu ljudi iz struke – kontrolira ogroman postotak televizijske reklamne sekundaže i diktira cijene. Od te dvojice zazire čak i strašni Saša Tijanić. Sada je Đilas potpredsjednik Demokratske stranke i persona grata na dvoru padišaha-imperatora Borisa Tadića. Pripisuju mu jednu zanimljivu 'pizzeriju' (navodnici su tu namjerno) na zgodnom mjestu; skupa i bezobrazno parkirana auta oko tog lokala ukazuju da o čemu je tu riječ. On je, ukratko, ozbiljan igrač (power broker).

U ova postmoderna doba i za jednu tako postmodernu stranku kakva je Demokratska, Dragan je Đilas pojava nadasve poželjna. Ne bavi se taj ideološkim cjepidlačenjem, ističe se nedostatkom principa, pragmatičan je iz najdubljega uvjerenja. Podjednakom ravnodušnošću raseljava romska sirotinjska naselja, protivi se Paradi ponosa, pomaže Srbe na Kosovu, rukuje građevinskim zemljištem i promiče svoj reklamni kartel od kojega strepe sve TV i radiostanice. Kažu i da je na mala vrata i straga ušao u neke značajnije tabloide koji sada igraju kako im on svira, ali to su – nadam se – samo glasine i jalnuška zanovijetanja.

Svoj 'Beogradski holding' vodi željeznom rukom i sa određenom dozom mašte. Priuštio si je prije par godina jedan nadasve drzak manevar: u okviru 'Objedinjene naplate komunalnih usluga' pojavila se ideja da se naknadno naplate stanoviti dugovi još od 1999. godine, što je protivno Zakonu o obligacijama, po kojemu ti dugovi zastarijevaju nakon godinu dana. Provedena je medijska kampanja zastrašivanja i dio penzića je nasjeo. Posle je ispalo (provjeravali smo) da su ti stanoviti dugovi većim dijelom bili još i fiktivni. Meni je pokušao istjerati povelik iznos, ali su moji uredni starci čuvali sve priznanice za plaćene račune za sve još od 1986. pa sam grad i njegov Infostan izravno optužio za pokušaj protupravnog prisvajanja tuđe pokretne stvari (u vidu novca), dakle za pokušaj krađe. Ni trepnuli nisu: mogu da im pljunem pod prozor i da se klizam, što vele djeca u Beogradu. Nisu ni pokušali sa ovrhom, mada su prijetili. Onda je prije par mjeseci od nekog za izvršenja nadležnog suda desetinama tisuća 'dužnika' stigla identična, sa šprance, oproštajnica na kojoj je falio samo još i potpis Dragana Đilasa. Bilo nam je jasno da su izbori blizu, čim nam opraštaju nepostojeće dugove.

Gradonačelnik – predsjednik

Položaj gradonačelnika Beograda (ili Zagreba, svejedno) dobra je početna točka za strelovitu buduću političku karijeru. Ali, kao što je Milan Bandić to naučio u gorkoj lekciji, u tu se karijeru ne srlja po vlastitoj i samostalnoj inicijativi; tu trebate podršku stranke; 'bazu', kako se kaže. Dragan Đilas to zna: on svoje ambicije ne prikriva, ali ih projicira na dulji rok. Skrušeno izjavljuje da je zainteresiran za još jedan mandat na ovome mjestu, jer da Beograd treba još jedan most (preko Dunava; grade ga Kinezi, na sreću), još dobrih tramvaja, vrtića, natkrivenih tržnica (od čega će nas Gospodin sačuvati!) i već svega toga što dobri Lord Mayor sugrađanima duguje svojom poniznom službom. Dragan Đilas očito daje do znanja da nema ambicija prevratničkih i pučističkih, da je lojalni i odani Parteikamerad. Mlad je on i ima strpljenja, žurba ne pomaže, dapače - pitajte Milana Bandića, uostalom.

Đilas će sačekati ishod svibanjskih općih izbora prije nego nagovijesti svoje dalje planove. Ako se Tadić i Demokratska stranka na tim izborima ugruvaju, što nije isključeno, Đilas će imati pred sobom šansu da se nametne kao budući lider i spasitelj stranke. Ako, pak, Tadić i stranka zadrže vlast, Đilas je opet na dobitku kao uspješan gradonačelnik i menadžer, samozatajni pregalac za opće dobro i već sve to kak se šika. Tu trećega puta nema, jer bi uklanjanje iz politike Đilasu uskratilo niz prednosti u reklamno-marketinškome poslu: gladni konkurenti čekaju iza ugla i oštre krive noževe.

Boris je Tadić svega toga – valjda – svjestan, ali i on računa na dulji rok. Đilas je do sada bio bezgrešan i vjeran, koristan i praktičan. Đilas svoju stranačku 'bazu' širi pažljivo, klijentelističkim pristupom, naravno. Svim oporbenim objedama i drskim aluzijama usprkos, nije mu još dokazano ništa od nekog značaja. Pametan je to mladac.