Rutte je vodio sedam različitih kabineta – dva manjinska s demokršćanskima, jedan s laburistima (takozvana „ljubičasta koalicija“, koja je provodila nepopularne mjere štednje, nakon kojih su socijaldemokratski birači kaznili svoju stranku, dok je Rutteov VVD prošao više-manje neokrznut), te tri raznorodne vlade s demokršćanima, socijalnim liberalima (D66) te malom, protestantskom kršćanskom socijalnom strankom Kršćanski savez (CU).

Nakon što je već nebrojeni broj put uspio isplivati na površinu nakon svakog sukoba s koalicijskim partnerima ili pak afere koja bi izbila u nekom području državne i javne uprave, kraju njegove političke karijere (naime, najavio je potpuni odlazak iz politike), presudilo mu je pitanje upravljanja neregularnim migracijama. Nikako se nije mogao dogovoriti s koalicijskim partnerima koja pravila postaviti za spajanje obitelji azilanata. Nizozemska je u posljednjih godina dana ponovno postala ključna destinacija za one koji stižu na šengenski prostor u potrazi za zaklonom od rata i progona ili jednostavno zbog ekonomskih razloga, često bez valjane dokumentacije kojom bi potkrijepili svoje navode.

Ključna zemlja

Nizozemska je izrazito zanimljiva članica Europske unije. S jedne strane, radi se o zemlji osnivačici Unije, no s druge strane pak, o kolijevci tvrdog euroskepticizma, personificiranog u liku i djelu Gerta Wildersa.

Godine 2005. su nizozemski građani s preko 60 posto (uz izlaznost od skoro dvije trećine) odbili prijedlog teksta sada već zaboravljenog europskog ustava, koji je u ponešto izmijenjenom obliku naposljetku zaživio kao Lisabonski sporazum. Treba podsjetiti i da je 2016. godine u Nizozemskoj održan savjetodavni referendum na kojemu su građani premoćno (preko 60 posto, no uz izlaznost nešto ispod jedne trećine) kojim je odbijen Sporazum o pridruživanju. Premda je Rutteova vlada inzistirala kako se radi o slobodnotrgovinskom sporazumu koji ne jamči ikakvo buduće članstvo u Uniji, euroskeptična desnica je dočekala priliku kako bi poslala svoju poruku. Bez obzira na ishod referenduma, on je nedugo nakon ipak ratificiran, nakon što je Bruxelles uvažio neke sitnije izmjene i pojašnjenja koje je nizozemska vlada ugradila u tekst sporazuma. Pa ipak, od ruske invazije, Nizozemska je itekako snažna zagovornica i podupirateljica ukrajinskih ratnih napora.

Ova je zemlja članica takozvane „štedljive četvorke“ (Frugal Four), neformalne skupine zemalja (uz Nizozemsku, čine ju Danska, Švedska i Austrija), koja zagovara štedljivu proračunsku politiku (fiskalni konzervativizam) te je tek nevoljko prihvatila ambiciozni europski plan oporavka nakon pandemije. Također, ove su države oprezne oko daljnjeg razvoja fiskalne unije, odnosno nadogradnje područja zajedničke valute (eura) zajedničkom politikom upravljanja javnim financijama, što implicira i zaduživanja putem zajedničkih euroobveznica. Inače, Nizozemska je bila i jedna od zemalja kojoj je najdulje trebalo da Hrvatskoj da zeleno svjetlo, kako za kraj pregovora o članstvu, tako i za pristupanje eurozoni i šengenskome prostoru.

Burna jesen

Nakon Rutteove ostavke, Nizozemce u studenom očekuju novi parlamentarni izbori. Njihov ishod bi mogao biti pokazatelj širih trendova u Europskoj uniji te poučan primjer kako svako stabilokraciji dođe kraj, tj. da nije moguće vječno biti centristički premijer koji pleše razapet između raznorodnih koalicijskih partnera.

Nizozemski birači su inače poznati kao izrazito volatilni te skloni biračkoj odluci tek neposredno pred same izbore. Zbog izrazito razmjernog izbornog sustava (cijela država je jedna izborna jedinica, a prag iznosi tek 0,67 posto), nizozemskim biračima već je desetljećima na ponudi cijeli ideološki spektar, no posljednjih godina dodatno se povećava broj stranaka koju su svakom pojedinom biraču potencijalni izbor (tri do četiri ideološki bliske stranke).

Kao glavni izazivač i favorit u anketama javlja se Seljačko-građanski pokret (BBB), agrarna, prosvjedna, populistička i blago euroskeptična opcija (naglasak na trgovini i očuvanju identiteta, kritika eurofederalizma i „pretjeranog“ ujedinjavanja). Predsjednica nove stranke je Caroline van der Plas, novinarka koja se bavila poljoprivredom, inače bivša članica demokršćanskog CDA. Van der Plas je nakon pobjede na pokrajinskim izborima (s time da treba podsjetiti kako se na temelju sastava pokrajinskih skupština biraju članovi Senata) izjavila kako je ona glas „tihe većine“, zaboravljene, ruralne Nizozemske. Ovakva retorika podsjeća na mobilizaciju francuskih „žutih prsluka“, no bez prosvjeda i nereda, već uz izrazito uvjerljivu pobjedu na izborima. BBB zagovara politiku upravljanja hranom i njenom proizvodnjom, zalaže se za poljoprivrednika, a poseban trn u oku im je Stranka za životinje (PvdD), zbog toga što potonja želi dokinuti (masovni) uzgoj mesa, dok u BBB-u smatraju kako mogu ponuditi održivu alternativu zabranama mesne industrije.

Naime, na pokrajinskim izborima u ožujku ove godine BBB je pomeo konkurenciju, odnijevši relativnu pobjedu svim provincijama. Nakon izbora je stranka postala dio vladajuće koalicije u svim pokrajinama osim Utrechta te Sjevernog Brabanta, s time da u potonjoj pokrajini poslijeizborni pregovori još nisu završeni.

Na idućim izborima očekuje se da će BBB s 27 posto biti daleko najjača stranka, sedam posto ispred VVD-a i 13 posto ispred Wildersovog PVV-a i zelene ljevice (GL). Bit će gotovo nemoguće izbjeći BBB pri sastavljanju sljedećeg nizozemskog kabineta. Što to sve znači za Nizozemsku, ali i Europsku uniju, ostaje još za vidjeti, no budući da su nizozemska politika i društvo često pokretači trendova koje kasnije možemo pratiti u ostatku kontinenta,