Upravo u medijima pratim crowfunding kampanju koju je pokrenuo poduzetnik Nenad Bakić. Cilj je prikupiti novac koji bi omogućio da svako dijete u 7. i 8. razredu osnovne škole dobije mini računalo BBC micro bit i edukaciju kao bazu za učenje o programiranju.

Istu stvar rade u Velikoj Britaniji pa je vjerojatno otamo i potekla ideja da se ista praksa proširi na Hrvatsku. 

Što god mislili o Nenadu Bakiću, kojeg osobno ne poznajem, meni se sviđaju ideje koje u obrazovni sustav unose novine i napredne tehnologije te takve inicijative uvijek podržavam (i financijski), no to neće biti tema ove kolumne.

Bavit ću se djelom koji se odnosi na odbijanje ovog projekta od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja za financiranje bespovratnim sredstvima. Iako u medijima nije navedeno o kojem se točno pozivu radilo i je li bila riječ o nacionalnim ili EU sredstvima, iz informacija koje su objavljenje lako je zaključiti da je postojao poziv, da je proveden postupak dodjele i da su postojali kriteriji prihvatljivosti i vrednovanja. 

Nije sprdnja nego procedura

Prema medijskim natpisima, Bakić je na svom Facebook profilu komentirao da je nedobivanje sredstava sprdnja i odbijanje, istaknuvši nekoliko konkretnih kriterija po kojima njegova prijava nije zadovoljila, kao što su iskustvo prijavitelja i slično.

Bez obzira na to što mislili o Bakićevoj inicijativi, pozivi za dodjelu bespovratnih sredstava imaju svoja pravila koja su jednaka za sve sudionike i svi ih se sudionici natječaja moraju pridržavati. Ako poziv traži da imaš iskustvo u provedbi projekata, a ti ga nemaš, nađeš partnera koji ima. Dakle, mogao je uzeti bilo koju od škola s kojima, tvrdi, da ima sklopljeno partnerstvo, a koja je već imala projektnog iskustva ili nekog drugog prihvatljivog prijavitelja. 

Problem je navodno bio i u tome što nema jedinicu lokalne samouprave koja bi bila partner. Pretpostavljam da je takvo partnerstvo bilo uvjet prihvatljivosti ili kriterij u vrednovanju koji se bodovao. Gradovi i općine jedva čekaju da ih netko pozove u projektu. Sigurno bi našao barem jednoga da zadovolji tu formu, koliko god ona bila potrebna, nepotrebna, pametna ili glupa.

Poanta je u tome da Bakić i njegova ekipa nisu poštovali pravila poziva i da zato nisu dobili ugovor, a ne zato što se netko s njima sprda ili misli da je projekt loš. Jesu li u tom pozivu poštovana sva pravila, ne znam, ali i to može biti predmetom žalbe, revizije ili nekih drugih aktivnosti. Dakle, i to je moguće utvrditi.

A da se aktiviraju kroz udruge

Bakić i ostali poduzetnici trebali bi se zalagati za poštovanje pravila i procedura, bez obzira na to što one nekada nisu najbolje. Da ih nema, dijelili bi novac šakom i kapom, bez ikakvih kriterija, kumovima, frendovima, uhljebima i rođacima, protiv čega se Bakić i ekipa redovito bore. No, kad je riječ o njihovim projektima, očekuju da će se kriteriji izostaviti i da će se njihovi projekti prepoznati bezuvjetno.

To u pozivima, posebice kad su posrijedi EU sredstva, ne ide.

Redovito kritiziram procedure koje se odnose na fondove EU i predlažem kako ih pojednostaviti i poboljšati. U više sam navrata sudjelovala u pojednostavljenju procedura, posebice za poduzetnike, a isto može i kolega Bakić kroz brojne organizacije u kojima je aktivan (HUP, HGK…) pa će i europski novac naći put do njegovih projekata.

Dakle, procedure možda jesu glupe, ali vrijede i za Marka, i za Janka, i za Nenada…