Oživljena je 'teorija bijega' koja je bila u optjecaju kada je Ivo Sanader dao ostavku na položaj premijera i kada se govorilo da je 'ostavio zemlju na milost i nemilost'. To je, za Hrvatsku i građane Hrvatske, uvredljiva i zastrašujuća teza. Ona svjedoči o mentalitetu po kojem sudbina građana i države ovisi o milosti predsjednika vlade, o mentalitetu koji u premijeru ne vidi javnog službenika odgovornog parlamentu i zakonu, nego svemoćnog samodršca. Teza je i proturječna, jer ako u prvom ministru vidi nekoga o kome ovise milost i nemilost, tada bi abdikacija tako opasne i moćne osobe trebala biti slavljena kao oslobođenje. Konačno, usporedba ostavke i Sanaderovog napuštanja Hrvatske netočna je. Kada je Sanader 9. prosinca 2010. stupio na tlo Republike Slovenije, on u formalnopravnom smislu nije bio u bijegu.

Sanaderov prelazak granice potaknuo je i rasprave o zastupničkom imunitetu i tu staru ustanovu osvijetlio novim i neočekivanim svjetlom. Izvorno je ustanova zastupničkog imuniteta uvedena zato da bi zastupnicima osigurala slobodu govora i spriječila izvršnu vlast da ucjenama, samovoljom i nasiljem onemogući rad parlamenta. Posljednja velika povijesna povreda zastupničkog imuniteta zbila se 1933. u Njemačkoj kada je Hitler, uhićenjima zastupnika u Reichstagu, osigurao većinu koja mu je izglasala izvanredne diktatorske ovlasti. Zastupnički imunitet postoji zato da bi se spriječili takvi ustavni zločini. On nije privilegij nego demokratski instrument. U parlamentarnoj praksi oduzimanje imuniteta vrlo je rijetko, kao što je (ipak) rijetko da zastupnici čine kaznena djela. Mandatno-izborna povjerenstva tijela su koja se u pravilu rijetko sastaju i nemaju posla. Utoliko je brojnost imuniteta koji su zbog kaznenih postupaka ukinuti u Hrvatskom Saboru svojevrsni povijesni presedan. Nadajmo se da će izbori promijeniti sastav Sabora prije nego što broj kazneno procesuiranih zastupnika ne dosegne kritičnu točku ustavne krize.

Kada osumnjičenik ima zastupnički imunitet, operativnim tijelima kaznenog postupka, dakle policiji, državnom odvjetništvu i sucu istrage, ad hoc se pridružuje i parlament, odnosno njegovo mandatno-izborno povjerenstvo. Zakonodavna vlast ne postupa noću, ni telefonski, ona nema dežurstva i ne radi na terenu. Parlament i njegova povjerenstva po prirodi su stvari 'spora' tijela, jer nisu i ne trebaju biti operativna egzekutiva. Parlament je Visoki Dom legislative, a ne policijska postaja. Da nije tako, bilo bi ugroženo načelo trodiobe vlasti. Zato je neosnovana povika na Sabor što u slučaju zastupnika Sanadera nije reagirao brže, kao što je neosnovana i povika na policiju. Ona bez odluke mandatno-izbornog povjerenstva o ukidanju imuniteta ne smije uhititi saborskog zastupnika. Da je postupila drukčije, povrijedila bi slovo i duh Ustava, a sasvim neovisno od visokih načela ustavnog i kazneno-procesnog prava, u vječnoj borbi lopova i pandura, ponekad lopov uspije i pobjeći. Nije to kraj svijeta.

Jesu li se tijela kaznenog progona mogla dosjetiti kakva pravnog ili policijsko-operativnog trika kojim bi Sanader bio uhićen, ali tako da istodobno budu sačuvani i poštivani ustavnost i zakonitost? Vjerojatno. Jesu li to namjerno propustila učiniti? Ako jesu, to klupko će se rasplesti prije ili kasnije. Postoje važnije stvari.

Bolje je da stotinu sanadera pobjegne nego da se na bilo koji način dirne u svetinju zastupničkog imuniteta. Bitno je očuvanje hijerarhije pravnih i društvenih vrijednosti u kojoj je poštivanje Ustava i pravila postupka važnije od učinkovitosti. Demokracija će u izboru između učinkovitosti i zakonitosti uvijek izabrati zakonitost. Totalitarizam ne bira sredstva, njemu je svako sredstvo koje se doima učinkovitim poželjno, jer njega zanima samo očuvanje neograničene vlasti pod svaku cijenu što – ovisno o povijesnim okolnostima ili mentalnim sklonostima – prostom puku prikazuje kao utopiju besklasnog društva ili kao zastrašujuću idilu rasne ili etničke homogenosti.

Ni kriza, niti sramota

Je li Hrvatska u političkoj krizi? Činjenica da se protiv bivšeg predsjednika Vlade provode radnje predviđene Zakonom o kaznenom postupku, govori o svemu samo ne o krizi, ponajmanje o sramoti. Ona govori o stabilnosti poretka i vladavini prava. Demokracija nije idilično društvo u kojem ne postoje problemi, niti društvo u kojem su političari anđeli ili, pak, društvo koje upada u krizu samo zato što je bivši premijer uhićen. U demokratskom društvu svatko može biti uhićen ako postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo i ako su za to valjano ispunjeni zakonski uvjeti, jednako kao što su u takvom društvu sloboda i prava pojedinca najviša vrijednost. Sve je ostalo business as usual

S druge strane, treba priznati da je uhićenje bivšeg predsjednika stranke neugodna činjenica za samu tu stranku. No to je doista samo jedan interni stranački problem. On se doduše može riješiti na dva načina.

Prvi ishod. HDZ može pokušati krenuti putem moralne katarze. To znači da će se prije ili kasnije potpuno i nedvosmisleno odreći nacionalizma, štoviše morat će ga odbaciti s jednakim gnušanjem, kao što (za) sada odbacuje (samo) korupciju. Ni korupcija ni pljačka velikih razmjera ne bi bile moguće da u kritičnim povijesnim trenucima nacija nije dobila prednost nad demokracijom. Ako objavi da je korupcija tek jedna od mnogih užasnih posljedica takvog izbora, ta stranka će sebi stvoriti prigodu da se preobrazi u civiliziranu stranku desnice, poput njemačkog CDU ili američkih republikanaca, političku snagu koja je svakako potrebna u svakom uravnoteženom društvu.

Drugi ishod. HDZ će se najzad raspasti, što zbog previše uhićenja, što zbog poraza svoje izvorne vizije usamljene, mržnjom opsjednute, etničke države, koja je koliko neostvariva toliko nemoralna i nedemokratska.

Oba su ishoda poželjna i u interesu Hrvatske i njezinih građana.