Da se njih pitalo, sjedio bi on s njima oko pečenih pajceka i janjaca i rakije danima, slušajući što trubače, što službe Božje po čađavim crkvama. Ovako je samo stalno kasnio: prvo sat i pol u dolasku iz Ljubljane, pa sve tako do kraja. Ipak je stigao na nogometnu tekmu njegovog omiljenog petrogradskog Zenita s Crvenom zvezdom i zatim odletio u cijeli svijet. Nije stigao do crkve Sv. Save (nikakva šteta jer je pretenciozna, prevelika i ružna), ali je uspio primiti neki crkveni orden koji ga je čekao godinama; nije stigao primiti doktorat honoris causa Pravnog fakulteta u Beogradu (još manja šteta: taj je faks postao utvrda Šešeljevih kadrova). U Skupštini je saslušao predsjednike stranačkih klubova (po dvije i pol minute svaki), kimnuo glavom i otišao. Beograd je cijeli dan bio u prometnom kaosu, a uredovalo je oko četiri tisuće policijskih službenika.

Ono što je bilo važno razmatrali su nasamo predsjednik Srbije Boris Tadić i on, ali o tome se ne zna ništa. Nije bez neke Vladimir Vladimirovič krenuo na ovaj put, preko Ljubljane i Beograda za Italiju: ima samo jedan razlog tome – plinovod Južni tok. Značaj toga pothvata poznat je: on definira energetsku budućnost i Rusije i EU i usputnih država. Srbija se u tu avanturu bacila bez razmišljanja, što ne mora značiti i brzopleto; o dobrom poslu je riječ – ako se ostvari, to jest. U sklopu te južnotekuće euforije Srbija je na način veoma neprovidan i tajanstven ruskom Gaspromnjeftu prodala Naftnu industriju Srbije (NIS) pod uvjetima za koje mnogi stručnjaci tvrde da su mogli biti i bolji i zakonitiji.

Cunami srpske rusofilije

Sve su te stručnjačke i pravničke dvojbe bile zbrisane još jednim cunamijem endemske srpske rusofilije koja nas, eto, egzaltira već dobra dva i pol stoljeća najmanje, a zapravo je kronični slučaj neuzvraćenih ljubavnih jada. Ovaj Putinov munjeviti posjet samo je još jedna epizoda te dosadne melodrame. Nikada Srbi nisu shvaćali da je Rusija jedan poveliki imperij koji, prema tome, poput drugih velikih imperija, gleda samo vlastite planetarne interese, bez sentimentalnosti i pragmatično. To je shvaćao samo Josip Broz Tito, a i on iz vlastitog gorkog iskustva.

Cijeli taj operetski ričet na temu slavenofilije, slatkog pravoslavlja, eurazijskih teorija i široke slavenske duše bio je i ostao dimna zavjesa iza koje vješti trgovci rade svoje – od samoga početka u XIX. stoljeću. U Srbiji samoj, ta je dimna zavjesa uvijek bila i ostala tek smokvin list ekstremne šovinističke i mrakobjesne klerofašističke desnice. Te crnostotinaške squadre danas prave majice s Putinovom štakorskom njuškom i natpisom 'Putin vas gleda'; osnivaju nevladinu organizaciju Naši, po uzoru na Putinove huligane u službi FSB (novi KGB) i stalno prijete Putinom. Pretendent na prijestolje Borisa Tadića, bivši Šešeljev doglavnik Tomo Nikolić, svako malo skoči u Moskvu i njuška se sa sebi sličnima koji su tamo marginalni redikuli. Isti taj Nikolić svako malo ponavlja da bi Srbiji bilo bolje da je jedna od ruskih gubernija, mada od nedavno hoće i u EU.

Iza svih tih ideoloških mitskih magli kroz koje Srbija tumara kao ona poslovična guska kriju se relativno jednostavna geostrateška i trgovačka posla. Rusija će dakako jedva dočekati da na Balkanu ima udaljeno uporište iz kojega može ljuljati čamac i stvarati krize ako i kada joj to bude zgodno. Tim prije ako se ljudi sami nude, besplatno; još bolje ako se tu nešto i zaradi na tuđoj naivnosti, kao taj NIS.

Nije ovdje riječ o rusofiliji i rusofobiji; ovdje je riječ o nofcima i racionalnom vođenju politike. Taj famozni Južni tok postao je Rusima važan jer je i njihova tako prosperitetna financijska konstrukcija bila još jedan prenapuhani mjehur, sasvim poput onih zapadnih mjehura koji su prije par godina učinili 'blop!' i zalijepili im se na grabljive njuške. Sada im valja gledati unaprijed i osigurati što je moguće više izvoza čim prije. Glavno što imaju za izvoz odmah su energenti; borbeni zrakoplovi – svaka čast na kvaliteti i performansama! – marginalna su stavka. Nije, dakle, bivši kagebist, još uvijek džudist, illustrissimus doctor honoris causa Pravnog fakulteta u Beogradu i kavaljer ordena Svetog Save prvoga reda dolazio u Ljubljanu, Beograd i vascelu Italiju zato što voli Slovence, Srbeke i Talijane; on putuje radi Južnoga toka, radi NIS-a i radi Ente nazionale iddrocarburanti (ENI). On je čovjek ozbiljan, svim svojim mačističkim ispadima usprkos (to Rusi vole: Putin gol do pasa s puškom u tundri; Putin puca iz pištolja sustava Stečkina i sve pogađa; Putin ih sve obara na dodžu; Putin pilotira mlaznim lovcem itd.).

Putin je neka vrst novog Petra Velikog, tamo, doma: Gospodar kojega je Providnost sama poslala da uvede nekoga reda nakon smutnih vremena Gorbačova i Jeljcina, kada je SSSR iscurio u slivnik povijesti, a boljari se osilili i uznijeli preko svake mjere. Putin će uvesti reda; Putin će privesti oligarhe poštovanju zakona i reketirati ih na narodnu korist; Putin će mafiju ('babicu kapitalizma u Rusiji', kako ju zove Misha Glenny) svesti u razumne razmjere i uljuditi je; Putin će od Rusije konačno napraviti solidnu i uglednu imperijalnu silu, carstvo čija se sluša i poštuje. Sve to Putin i čini, polako, ali sigurno. Pravoslavlje, slavenofilija, eurazijske fantazme i široka slavenska duša tu su samo folklorna dekoracija, licitarsko srdašce sa špiglićem za priproste dušice. Imamo zapravo posla s veoma ozbiljnim medvjedom s kojim se nije šaliti jer je racionalan, pragmatičan i brz. On ima što prodati: on ima tešku šapu u poslu, on se ne da zajebavati – s punim pravom, uostalom. A što biste vi na njegovom mjestu?

Pritom je još i nastoyashchii kagebist, kakvi su bili Jurka Andropov i Miša Gorbačov; što ćete više ako ste već Rus?